Na današnji dan posečeni valjevski knezovi – Pravog spomenika još uvek nema

Danas je 220 godina od Seče knezova Ilije Birčanina i Alekse Nenadovića.Iako mnogi misle da Valjevo ima spomenik posečenim knezovima to nije tačno, u pitanju je spomen obeležje.

Daleke 1804. godine, na današnji dan (4. februar – 23. januar po julijanskom kalendaru; u 19 veku razlika između dva kalendara bila je 12 dana) u Valjevu su pogubljeni srpski knezovi Valjevsko-tamnavsko-posavske i Podgorske knežine Aleksa Nenadović i Ilija Birčanin. Njihovo pogubljenje, kao i pogubljenje više desetina narodnih vođa sa teritorije Smederevskog sandžaka (kolokvijalno: Beogradski pašaluk) bilo je neposredni povod za Bunu na dahije iz koje se razvio Prvi srpski ustanak.

Aleksa Nenadović (Brankovina, oko 1749 — Valjevo, 23. januar/4. februar 1804) je bio knez tamnavsko-posavske knežine. Učestvovao je u frajkorima u vreme Kočine krajine. Ukupno je proveo 23 meseca, do 23. marta 1790. godine.

Kada je ubijen, odsjekli su mu glavu i Memed-aga Fočić ju je dao staviti, sa ostalim glavama, na svoj čardak. Valjevski Turci (muslimani) koji su imali dobre odnose sa knezovima su izmolili njegovo tijelo i predali su ga rodbini, koji su ga sahranili, bez glave, pored crkve u Brankovini. Živan Jerotić iz sela Blizonje je ukrao njegovu glavu i vratio je rodbinu, pa su ga nakon tri dana od sahrane otkopali i sahranili i glavu sa tijelom.

Birčanin je rođen 1764. godine po nekim zapisima u Suvodanju.

U Valjevu nedaleko od zgrade Muzeja podignuto je obeležje .Iako većina Valjevaca veruje da se radi o spomeniku , to zapravo nije tako. Naime, krajem 2003. godine tadašnja vlast došla je na ideju da naredne 2004. god. obeleži sam dodadjaj seče knezova tako što će na prostoru iza Muzeja , preko puta Centra za kulturu I naspram nekadašnjih Kasapa, kao mesta gde su knezovi posečeni postaviti spomenik. Istorijski gledano mesto za spomenik nije preterano promašeno jer nikada nije ni precizno utvrdjeno s obzirom da samo mesto pominje u svojim Memoarima Prota Mateja Nenadoić I naznačava ga kao prostor osamdeset hvati niže od mosta na Kolubari. A precizno mesto je danas nemoguće odrediti budući da je Kolubara danas regulisana kamenim koritom, a ranije je u centru Valjeva meandrirala. Neka razmišljanja I rekonstrukcije svedoče o tome da je pravo mesto pogubljenja zapravo iza sadašnjeg restorana Hemingvej.
Vajevski urbanisti tada su zadali ozbljan udarac ovoj ideji izjavivši da urbanističkim planom na tom mestu nije dozvoljeno postavljanje ničeg višeg od 1,50 m. Kako kod nas uobičajeno biva tražilo se najbrže moguće rešenje , ali nije bilo dovoljno vremena za konkurs pa je solomonsko rešenje ponudio vajar Mile Jeftić, koji je tih dana došao iz Amerike, da potpuno besplatno uradi spomen obeležje mesta pogubljenja, a da grad zapravo samo plati cenu koštanja materijala koji će biti iskorišćen. Upravo to se I dogodilo pa je u februaru 2004. godine uz sve protokolarne svečanosti otkriveno spomen obeležje mesta iako je tadašnja vlast uglavnom govorila da se radi o spomeniku. Svečanosti su, pored više stotina građana, prisustvovali i predsednik SANU Nikola Hajdin, pesnik i akademik Matija Bećković, odlazeći ministri nauke i unutrašnjih poslova Domazet i Mihajlović, potomci Nenadovića, te glumac Vojislav Brajović, koji je govorio odlomke iz “ Memoara“ Prote Mateje Nenadovića.
Na sam dan otkrivanja spomen obeležja ceo grad ostao je zaprepašćen kada je ustanovljeno da je kamena glava na vrhu spomen obeležja, koja treba da simboliše Majku Srbiju, nestala. Vrlo brzo otkrilo se da je sam umetnik glavu odneo na dorado, a o tome nikog nije obavestio. Putovanje ove glave nije se tu završilo jer je nedugo posle svečanog otkrivanja glava ponovo nestala I pronadjena je tek posle nekoliko dana ispod spomenika Stevanu Filipoviću na brdu Vidraku.
Pomenuta glava dok je bila u probitnoj verziji, uradjena od kamena čak je I “plakala” , odnosno umetnik je predvideo da iz očiju glave simbolično teku suze. Kako je za realizaciju te zamisli instalirana posebna pumpa I sistem sa malim cevčicama kroz koje će voda teći , zaboravilo se na činjenicu da se cevčice zbog malog profila , a uz koncentraciju kamenca mogu zapuštiti, što se I dogodilo . Majka Srbija ili šta god da je, nije preterano dugo lila suze. Sama kamena glava nakon toga zamenjena je mesinganom.

I tako do dan danas Valjevo ima postavku posvećenu posečenim knezovima u Muselimovom konaku i spomen obeležje nedaleko od Muzeja. Spomenik i spomen obeležje iako suštinski imaju isto značenje nisu isto. Spomen obeležje može biti i ploča, uredjena manja površina i u svakom slučaju podrazumeva manje strukture. Istovremeno se spomenikom smatraju grandiozniji objekti i strukture čime se posebno naglašava značaj i simbol onoga što spomenik predstavlja.

5 comments on “Na današnji dan posečeni valjevski knezovi – Pravog spomenika još uvek nema

  1. Nebrige grada Valjeva

    Nisu posečeni nego pogubljeni,poseče se svinje i nisu oni pogubljeni za vreme faraona nego samo 220g a da se ne zna tačno mesto,zato je trebalo iskoristiti beli most i staviti na proširenju mosta levo i desno biste kneževa sa natpisima šta je bilo,bilo bi pravo mesto sa goste grada Valjeva, ovako zapušten most zapušteno spomen obeležje kod Muzeja,tipičan primer nebrige samoga grada i nije samo to ………

    Reply
  2. Brdjanac

    Da su ubijalu Srbe imali bi spomenik ko Stevan Filipović..Sramota,da niko iz rukovodtva tadašnjeg nije reagovao kada je video da je postolje piramida. Toliko izgleda ponižavajuće ,nemam reči da opišem.Predlažem da se podigne spomenik,kako dolikuje u prirodnoj veličini sa postolje.Ko god od gradjana i turista kad prolazi da stane i ponosno pogleda.

    Reply
  3. Valjevka

    Jedino sto nas seti na njih je obelezje u podrumu konaka…tu su pravi likovi Alekse i Ilije.

    Reply
  4. мр Предраг М.Вулетић

    15 фебруара ове године на Сретење Господње је 220 година од почетка Првог српског устанка , у коме су значајну улогу под вођством Вожда Карађорђа имали Колубарски кнез Никола Грбовић (1735-1805), Подгорски кнез Илија Бирчанин (1764-1804) и Тамнавски кнез Алекса Ненадовић (1749-1804).На позив дахија дошли су Илија ,и Алекса а уместо болесног и остарелог кнеза Николе дошао је његов син Милован.Илију и Алексу су Турци убили одсецањем глава на мосту преко Колубаре (неге иза Касапа ) а Милована су пустили , претпоставља се што није био кнез.
    Грбовића конак у Тешњару где је та улица названа улица Кнеза Грбовића улица ,је нажалост срушен пре око пола века , Николину сабљу је Слободан Грбовић предао Народном музеју а када је Божа Грбовић затражио да је врате породици,испоставило се да је нестала.Моја бака Милева девојачко Грбовић – очева мајка је директан потомак кнеза Николе. Што се Никола ретко или никако помиње као један од вођа Првог српског устанка ,вероватно је стога пто му је остала глава на рамену. Било би добро да се у Ваљеву подигне споменик свој тројици ваљевских кнезова а да се сада на Сретење позову њихови потомци на обележевање Првог српског устанка.

    Reply

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.