Nikad veći budžet, nikad manje ljudi u selima

Grad Valjevo u nacrtu budžeta za 2026. godinu predviđa nikad veća izdvajanja za poljoprivredu – čak 140 miliona dinara. S druge strane, porazna je činjenica da je broj stanovnika u valjevskim selima u stalnom padu.

valjevsko selo

Iako često umemo da kažemo kako statistici ne treba uvek verovati, postoje podaci pred kojima, zapravo, samo zatvaramo oči. Zvanična statistika – podaci iz popisa 2022. godine – pokazuje da u valjevskim selima živi ukupno 26.024 stanovnika. Taj broj je u trajnom opadanju. Ako ovaj podatak uporedimo sa popisom iz 2011, kada je opština Valjevo imala ukupno oko 90.312 stanovnika, od čega su sela imala približno 32–33 hiljade stanovnika, proizlazi da su valjevska sela izgubila oko 6–7 hiljada ljudi za samo jedanaest godina, što predstavlja pad od 20–22%. To je nesumnjivo ogroman demografski gubitak.

Da je slika veoma neujednačena, pokazuju i podaci o pojedinačnim selima. Najveće selo  su Popučke, koje praktično prate grad i imaju 2.492 stanovnika, dok je najmanje selo Rebelj, sa svega 52 stanovnika što je izmedju ostalog posledica raseljavanja ovog sela nakon katastrofalnih posledica klizišta 2014. godine.  Ovaj raspon najbolje ilustruje razmere demografskih promena: dok se sela na obodu grada još ponegde održavaju zahvaljujući blizini urbanog centra, udaljenija i brdska sela ubrzano ostaju bez stanovništva.

Najveći broj stanovništva u selima živeo je šezdesetih godina prošlog veka – čak oko 70%, prema statističkim biltenima. Sve nakon toga predstavlja kontinuirani pad. Najizraženiji je bio sedamdesetih godina, kada se radna snaga sa sela slivala u fabričke pogone valjevskih društvenih preduzeća, među kojima je prednjačio „Krušik“. U decenijama nakon toga, odnos sela i grada držao se oko 40%, da bi danas, nažalost, seosko stanovništvo činilo tek dvadesetak procenata ukupne populacije.

valjevsko selo

Od šezdesetih godina do danas prošlo je mnogo vremena – ali su se promene uglavnom kretale nabolje samo u gradu, dok se stanje u selima pogoršavalo.

Uđete li u bilo koje valjevsko selo, slika je gotovo ista. Retka su ona koja još imaju prodavnicu; ambulante odavno nema; stari zadružni domovi su srušeni, napušteni ili otkupljeni i pretvoreni u nešto drugo. Broj dece u seoskim školama sve je manji, pa je zato sa oduševljenjem dočekana vest da se ponovo otvorila škola u Oglađenovcu, u kojoj godinama nije bilo učenika.

Zadrete li dublje u zaseoke, videćete slične prizore – prazne kuće, zarasla dvorišta, katance i reze. Malo dalje, zarastaju i pašnjaci i nekadašnje oranice, a seoski putevi gotovo su pusti. U najvećoj meri ostala su staračka i samačka domaćinstva, često sa više godina nego snage da se bilo šta pokrene.

Ipak, u toj tišini postoje i oni koji su odlučili da ostanu – pripadnici mlađih generacija – ali, nažalost, njih je premalo da bi preokrenuli trend.

Grad će naredne godine izvesno izdvojiti više nego ikad za selo i poljoprivrednike, ali se nameće pravo pitanje: da li sve ovo dolazi prekasno?

Grad, ipak, pokušava da spase ono što se još može spasiti — kroz subvencije, pomoć mladim poljoprivrednicima, ulaganje u mehanizaciju i podsticaje onima koji žele da ostanu na selu. Sve su to važne mere, ali njihov domet zavisi od toga da li će u selima uopšte ostati dovoljno ljudi koji imaju snage i volje da ih iskoriste.

Valjevska sela nikada nisu imala veća finansijska očekivanja, ali nikada nisu imala ni manje stanovnika. Budućnost će zavisiti od toga da li će ova ulaganja moći da zaustave dugogodišnji trend odlaska — ili ćemo, uprkos rekordnim budžetima, gledati kako cela područja polako ostaju bez svog najvažnijeg resursa: ljudi.