Autoritarni sistem dominantno I u Valjevu

Gradjani Valjeva gotovo po svemu uklapaju se u sliku prosečnog gradjanina Srbije. Porazno istraživanje koje je sprovedeno pre tri godine u Srbiji je pokazalo da je čak 61% ispitanih gradjana autoritarno. Da li je u Valjevu vidljiva autoritarnost I jesmo li je prihvatili u većini?

Na istraživanje koje je pre tri godine sproveo Demostat na 1500 ispitanika, a koje je pokazalo da je 61% gradjana autoritarno, podsetio je Luka Tripković u okviru tribune održane Pod lipom. To istraživanje jasno je pokazalo : Autoritarno je tri petine (61%), nije autoritarno tek 11%, a tu je i 28% koji ne znaju baš najbolje o čemu je reč. To su oni građani koji mešaju autoritarno i ono što nije autoritarno; oni to ne razlikuju, pa istovremeno prihvataju i smatraju dobrim tvrdnje koje indiciraju i autoritarnu i neautoritarnu orijentaciju. Odnos između broja autoritarnih i broja neautoritarnih ispitanika je 6:1.

Najveći broj gradjana zapravo I ne razmišlja o tome, ne vidi sebe kao člana društva koje ipak jeste autoritarno ili demokratski opredeljeno. Ali to ipak ne znači da nije.

Ako pogledamo definiciju autoritarnosti videćemo da ona kaže da je to društveni odnos koji favorizuje preterano poštovanje autoriteta vlasti ali i pojedinih ličnosti kao neprikosnovenih arbitara u svim značajnim pitanjima od važnosti za socijalnu organizaciju života, institucije i politiku. Po svojoj strukturi autoritativnost je antidemokratska. Autoritativnost bliže odredjuju podaništvo, slepa poslušnost, odsustvo kritičke misli, nasilništvo I svaki drugi oblik koji zapravo znači razaranje demokratije.

Praktično posmatrano, od gradjanina se traži da prestane da veruje svojim ušima I očima. Da li smo to videli u Valjevu do sada?

Pogledajmo samo neke primere:

-Nikada više nije uradjeno u Valjevu-

Izvršenje budžeta, realizacija kapitalnih investicija, plan komunalne gradnje, odustajanje od projekata, samo su neki od primera koji demantuju ovu izjavu. Najvažniji mogu biti I numerički pokazatelji koji nisu na strani ove izjave već je urušavaju. Ipak od gradjana Valjeva se traži da u to veruju.

-Izgradnja industrijske zone je gotovo završena-

Svako ko se zaputi do nje videće da ništa nije uradjeno osim što je kupljena. Od gradjanina Valjeva se traži da ne veruje svojim očima.

-Ulice su uradjene kvaliteteno-

Čak tri ulice potonule su samo nekoliko dana nakon izgradnje. Od gradjanina se traži da kao istinu prihvati činjenice koje nisu u saglasju sa realnošću.  

Ovakvih primera ima mnogo. Ali ipak postoje oni koji slepo veruju I ne dovode u pitanje ono što vide I čuju. Potiskujući sopstvena primarna čula dozvoljavaju dominaciju oprečnog stava.

Gradjanima je nametnuta činjenica prijatelj/neprijatelj. Oni koji misle drugačije su neprijatelji. Zapravo, oni koji nastupaju sa kritičkim mišljenjem bivaju označeni kao neprijatelji. Prema neprijatelju se postupa nasilnički. U Valjevu su vidjene pretnje, govor mržnje, satanizovanje neistomišljenika. Model ponašanja koji primenjuju, lica koja su na vlasti zahtevaju I od saradnika, ali I od onih na čije glasove računaju. Oni koji u strahu od represije prihvataju ove modele praktično su prvi u odbrani autoritarnog sistema.

Stav “Ja se pitam”, “Ja odlučujem” primenjuje se I u situacijama kada nije u skladu sa zakonom. Preuzimanje nadležnosti postaje glavna odlika I jedini mogući model funkcionisanja takvog sistema. Ove slučajeve u Valjevu smo do sada videli nebrojeno puta.

Iako postoji istorijska distanca od jasno označenih perioda autoritarnih vladavina u Srbiji, to praktično ne znači da je društvena svest u istoj meri distancirana. Istraživanje pokazuje da se prihvatanje autoritarne vladavine u Srbiji zapravo lako definiše , ali teško iskorenjuje. Što je veće prihvatanje autoritarnosti veća je distanca od demokratije. Gradjani Srbije vrlo je moguće I nisu potpuno sigurni šta jeste , a šta nije demokratija. Iako se tom definicijom koriste mnogi, pitanje je koliki je broj onih koji tačno znaju o čemu se radi.     

Jedna istina-jedna vlast-jedna partija-jedan vodja

I to je većina . Većina u kojoj je uredjenje jasno, svi su stado, a jedan je čobanin. Stado nema drugih obaveza sem da uradi ono što čobanin naredi jer “on misli za njih I oni su rasterećeni”. Obaveze stada su jasno definisane daju vunu, daju mleko, ali šta  nastane kada se čobanin naljuti?

Da li je stado onda 5. oktobra samo probilo tor? Sve ostalo je očito izostalo.   

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.