Ko čeka, taj se i nada

imageIako se prošle godine više nego ikad vodila priča o profesionalnom pozorištu do njegovog stvaranja nije došlo. Šta smo onda dobili?

Bez polemike da li nam pozorište treba ili ne, u toku prošle godine razvila se ozbiljna priča o pozorištu, onom profesionalnom koje bi ličilo na pozorišta u drugim gradovima s obzirom da je opšta ocena bila da ako mogu drugi onda može i Valjevo. Na poziciji pozorišta u prošloj godini imali smo 3 miliona dinara, za šta je odmah ocenjeno da je nedovoljno s obzirom da samo postavljanje jedne predstave treba da košta toliko. Prvobitna procena da bi pozorište moglo nastati iz Centra za kulturu nije se pokazala dobrom u ministarstvu koje je naglasilo da pozorište može biti odsek ili sektor u Centru za kulturu, a grad može svakako ukoliko ima sredstava osnovati pozorište, što bi narod rekao „iz temelja“. Finansijski momenat jasno govori da je to nemoguće.
Posebno odeljenje vezano samo i usko za pozorište ponovo zahteva odredjeni broj zaposlenih pa ni pokušaj nove sistematizacije radnih mesta očito za sada nije dao rezultat s obzirom da je u medjuvremenu proradio i Bioskop 85 pa su zaposleni u Centru za kulturu angažovani na više poslova.
Umesto pozorišta i završetka papirologije koja bi mogla značiti korak ka bilo kom obliku pozorišta dobili smo dečiju predstavu. Upućeni u ovaj slučaj tvrde da je predstava mogla nastati i bez preterane prče o pozorištu, bar onom profesionalnom. Bilo je kažu potrebno da Centar za kulturu u programu rada navede potraživanje za ovu namenu.
Ipak samo pravljenje ove predstave zapravo liči na projektno pozorište, o kome je takodje bilo reči.
Kako se ranije mogo čuti I projektno pozorište mora imati bar tri zaposlena na tim projektima koji će voditi celu priču, upravnika koji će obezbedjivati sredstva i starati se da projektni zadaci budu uspešno realizovani, verovatno tzv službu knjigovodstva što može biti izbegnuto angažovanjem agencije i moguće lice koje će pored sredstava grada pokušati da obezbedi dodatna sredstva iz donacija. Svi ostali mogu biti projektno angažovani po ugovoru. Vamedia ne poseduje podatak koliko je predstava za decu zaradila što bi mogao biti osnov za uopšte razmišljanje na ovu temu. Da li je održivost zapravo dokazana?
U medjuvremenu je grad osnovao novu ustanovu čime je praktično nekadšnji Abrašević postao Ustanova. Jedna od sekcija ovog nekada Udruženja bila je I pozorišna. Za Abrašević je ove godine opredeljeno nešto više od 8 miliona dinara pa se za sada može pretpostaviti da će možda upravo ova pozicija I Ustanova preuzeti ulogu pozorišne delatnosti u Valjevu. Da li će 8,4 miliona biti dovoljno da Abrašević postavi predstavu, organizuje turneje I održi horsku delatnost ostaje da se vidi s obzirom da se više ne ubira prihod od članarine. U pitanju je Ustanova pa se zakonski ne podrazumeva članstvo nti naplata učešća.
Ko će dakle projektno konkurisati I ko će dobiti sredstva za pozorišnu predstavu ostaje da se vidi jer ni nova Ustanova nema kadrove kako bi mogla samostalno da posluje, ima samo dva zaposlena, što znači da svi angažovani moraju biti plaćeni po osnovu nekog ugovora. Još uvek je I nejasno šta se dogodilo sa fundusom garderobe koji je u potpunosti bio vlasništvo Centra za kulturu. U odluci koju je usvojla Skupština pominje se fundus, ali samo u smislu deobe kvadrata što podrazumeva praznu prostoriju dok se garderoba ne pominje. Moguće je da je to praktično rešeno nekim posebnim ugovorom izmedju Centra I Ustanove, ali o tome javnost nije obaveštena.
Nadali smo se da ćemo u novembru prošle godine u rukama imati pozorišni repertoar za ovu godinu. To se nije dogodilo. Kako priča o pozorištu traje već decenijama u Valjevu, pravo je pitanje čini li nam nešto još par godina?
S.V.

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.