Transformacija kulture

imageKada je Grad 2009. godine doneo odluku o spajanju Doma kulture I Doma omladine šta smo zaista dobili? Centar za kulturu nije ispunio očekivanja ili bar najave koje su se na osnivanju mogle čuti, da proizvodi programe. Najvažnije u svemu , mladi su izgubili svoj centar.

Zvanično 1. septembra 2009. godine Valjevo je dobilo Centar za kulturu, krovnu ustanovu za sva kulturna dešavanja u gradu. Zagovornici ove ideje, u izjavama koje su davali, govorili su o tome da nova ustanova kulture najpre smanjuje broj zaposlenih te i da neće biti partijskog zapošljavanja na dalje . Situacija je u tom trenutku bila takva da je Dom omladine imao 8 zaposlenih , a Dom kulture 19 zaposlenih. Najavljeno smanjenje broja zaposlenih realizovano je na sledeći način: Muzej je dobio jednog ranije zaposlenog u Domu omladine, Arhiv jedno, a Biblioteka čak tri zaposlena. Preostala tri zaposlena prevedena su u novu ustanovu Centar za kulturu. Svi do jednog ostali su dakle na budžetu grada , odnosno nije bilo najavljene uštede niti viškova o kojima se toliko govorilo.
Najvažniji segment tih govora odnosio se na efekat po kulturu pomenute simbioze, a jasno je i na sednici Skupštine tada navedeno da će centar za kulturu objediniti sadržaje obe ustanove i početi proizvodnju sopstvenih programa od koristi za grad Valjevo, ali i programa čiji producent može biti i van Valjeva. Osam godina kasnije imamo realnu situaciju da je Centar za kulturu praktično serviser prostora, zgrade, čija je izgradnja započeta još davne 1953. godine. U programu Centra za kulturu svake godine osam godina unazad vidljivo je da Centar niti je producent sopstvenih programa niti iste kulturne dogadjaje sam proizvodi. Vidljivo je da se rad godinama sveo na nekoliko inoviranih radionica tokom raspusta najočitije, iznajmljivanje prostora sale kome kad zatreba. „ Iskreno govoreći Tešnjarske večeri trebalo je da budu produkt i autentičan proizvod valjevske kulture koji se može prodati i nastaviti život i van Valjeva. Umesto toga dobili smo nešto drugo, tog rasadnika kulture nije bilo”, rekao je na okruglom stolu o pozorištu u Valjevu, zamenik gradonačelnika Dragan Jeremić.
„ Ja sam tu novu tvorevinu od početka zvao Zadružni dom , ironično jer je od starta bilo jasno da ta tvorevina ne može da živi i da od najavljenih programa i svega što su pričali nema ništa. Pa pogledajte samo kako su ljude rasporedjivali. To je bilo najvažnije. Tada su mislili da sam zlonameran, a šta je sad? Ko je u pravu?” pita novinar Slobodan Raković.
Sam Raković, autor nekoliko dokumentarnih filmova , koliko je poznato nikada nije radio u koprodukciji sa Centrom za kulturu. Ako ćemo iskreno, teško je pronaći onog ko jeste radio sa Centrom ili kome je Centar finansirao odredjeni projekat. Ostalo je da se traži odgovor na pitanje šta je autentični proizvod Centra za kulturu?

image „ Ja sam i na sednici Skupštine rekao da sam i tada bio protiv tog spajanja i čak sam tada kao gradjanin dostavio pet razloga zašto to ne treba uraditi, ali tadašnja vlast je mislila drugačije. Oni su najavili smanjenje broja zaposlenih na osnovu spajnja , a dogodilo se suprotno, dogodilo se povećanje broja zaposlenih. Govorio sam i tada da ćemo izgubiti Dom omladine , anećemo dobiti funkcionalan Centar za kulturu kao ustanovu. Šta su oni uradili? Oni su zaposlene iz Doma omladine premestili u Biblioteku, Arhiv, Muzej, a onda primali ljude u Centar za kulturu. i sad smo u problemu jer mnogi od tada zaposlenih nisu dovoljno sposobni da vode kulturu u gradu. Ali oni tada nisu ni primani da bi se bavili kulturom“, tvrdi zamenik gradonačelnika Dragan Jeremić.
Šta su dobili mladi?
Dom omladine kakav god da je bio imao je zakonsku obavezu po osnivanju da programe koje organizuje usmeri i nameni mladima u Valjevu. Njegovim gašenjem Centar za kulturu nije dobio obavezno usmerenje već ono što se može videti jeste jedino Dečja nedelja gde se sa školama kao organizator programa pojavljuje Centar za kulturu.
Pokušaji mladih u Valjevu da se ambiciozno upuste u udruživanje na polju kulturnih dešavanja uglavnom se do sada završavao neslavno. Podrška je izostajala. U slučaju mladih istini za volju preko Centra za kulturu ogranizuju se javne nabavke stim u vezi , primer, nedavni, je klizalište u Valjevu.
Mladi tvrde da niti ih ko pita niti se ko osvrće na njih. Realno govoreći i nema ko jer Dom omladine ne postoji, Kancelarija za mlade ne postoji.
Šta je dobio Dom kulture spajanjem?
Ništa. Izuzev činjenice da su na usluzi , ako kome zatreba prostor, ako bi neko da odigra ili sprovede nešto u Valjevu , sprovede javne nabavke , stara se o zgradi u kojoj recimo grejanje i instalacije nisu menjane niti doradjivane 64 godine.

Da li bi konačno neko mogao da razmišlja na ovu temu od onih koji sede u Skupštini,veliko je pitanje? Logično bi bilo da sada osam godina od osnivanja ove ustanove kada imamo činjenicu da u Valjevu nemamo publiku za brojne programe kulture, neko postavi pitanje vezano za spajanje: Dosta smo se igrali , jel može sad ozbiljno?
S.V.

 

 

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.