Valjevka – Zoran R. Tomić

O Valjevu, Valjevcima svako bi imao šta da kaže. I svima je poznata pema  Matije Bećkovića “ Kad dodješ u bilo koji grad“, ali nije svakako jedini koji je na umu imao Valjevo i Valjevku. Nedavno je valjevskim advokatima na stručnom skupu govorio dr Zoran R. Tomić , doktor  pravnih nauka, aktivni redovni profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu, višegodišnji šef Katedre za javno pravo. Osim o pravu, dr  Zoran R.Tomić  piše i pesme, priče, aforizme. Jedna od pesama je i:

 

VALJEVKA      

Nju valja imati u kući, kraj sebe, u domu svom,

Ušuškanom, zajedničkom.

Da Ti obasja, ulepša i spoljni i unutarnji svet,

Ali i da Ti načini zabunu i upriliči košmar bez sna,

Raskošni emotivni lom.

Ne da Te služi i ti njoj, a ne ni da je gledaš samo,

Nego da je osećaš u duši i kada govori i kada tišinu i miris oko sebe širi,

Čas kao nevinašce, svetica, čas kao zreli erotični cvet.

Neodoljiva epifanija kontrasta, melem punoće.

Ona u tebi strast i razum pokušava da pomiri,

Spokoj blagotvorni ume da rađa, no i razornu buru zna da podigne,

Da je takvu voliš i svakodnevno zaštitnički grliš,

Da je pažljivo držiš na dlanu,

Kao pticu, i krhku i jaku,

Bezmalo ponosno samohranu.

Da je razumeš, podržiš i kada se smeje, kao i kada zbog nečeg i nekog možda neutešno plače,

I onda kad energično, mahnito se ljuti.

Čak i kada iznenada tužno zaćuti.

Nje treba biti svestan i izvan stana,

Na ulici, u pozorištu, u prodavnici,

U kafani, u kancelariji, na poslu,

Na kopnu, u ravnici ili planini,

Na suncu, po snegu, na vetru, kiši,

I u vazduhu, u slatkoj i slanoj vodi,

U bojama jarkim i nijansama vremena,

U automobilu, u vozu, brodu, avionu,

Pa i u fijakeru, u kočiji, u rikši.

Nju moraš nositi sobom i kad je nemaš, i kada ti nedostaje na vidiku.

Sačuvati u srcu tô kristalno lice, obrise zavodljivog tela,

Njenu makar nejasnu, ne i izbledelu, vernu, divotnu sliku.

Nema sumnje čudesna je Ona, obilje jedinstveno dragoceno,

Ali kao da mi se čini – ne previše srećno, zadovoljno,

Od zvezda nedovoljno naklonjeno.

A nemerljivo suptilno, neposredno, zamamno.

Ranjivo, ipak od brojnih životnih iskušenja neuplašeno.

Za mnoge kao takvo neotkriveno, neznano.

I važno je biti svestan zanete originalnosti njene, tajanstvenosti osenčene,

Uprkos osmesima, vrle ozbiljnosti,

Tamno braon očiju krupnih, čvrstih atletskih nogu,

Lica duguljastog milog, naočara strogih,

Držanja neusiljenog, glave grlice, brdašca nemirnih prsa,

Pravilnog jedva uzdignutog nosa, usana impozantnih, čulnih,

U pantalonama uskim, blejzeru nonšalatnom, košulji teget,

Loknasta svetli joj se raspuštena kosa,

U skladu savršenom.

Pomalo lenjog glasa kao da zainteresovanost, zagonetnu zapitanost krije,

Očaravajuće suzdržana.

Ne, ona nije moja i nikad biti neće premda obitavamo u relativnoj blizini,

U dva naselja nedaleka, po mnogočemu različita,

Na sat i nešto vožnje, na sličnoj geografskoj širini.

I nije presudno da li se našeg susreta i telefonskih poruka Ona uopšte želi da seća

(A, opet, kao da oboje negde duboko gajimo iste, neoblikovane odbleske čežnje.)

Jednog vlažnog majskog valjevskog dana u Karađorđevoj ulici, pravničkih tema u Sudu,

Opreznog razgovora posle, tokom šetnje duž Kolubare, kroz Tešnjar,

Poslastičarnice „Rim“, sladoleda i kupa od mešanog voća.

I namah u tom okruženju dozvah u misli Vojvodu Mišića slavnog, Prvi rat i onovremenu bolnicu valjevsku,

Ali i veličanstveno zelenu Brankovinu i rečito blagu našu Desanku,

Bećkovića vrcavog, pesmu nezaboravnu, neprežalnu junakinju njegovu i njenu,

Magičnu Veru Pavladoljsku.

Pa s koleginicom mlađom podelih onomad te stihove nežnošću prožete, meke,

Našim glasovima „začuđeno“ u već odmaklo kišovito veče,

Slušajući ritam otkucaja Grada i šumove zaspale reke.

I ostade tako ta Valjevka u mom biću urezana setno,

Neodoljivim šarmom, dragošću i lucidnošću,

Kao simbol samo naslućujuće slobode,

Kao retki biser skriven u gustom žbunju,

Kao usamljena suza zapela u bistrom oku,

Kao neugasla u mraku, uporno plamteća sveća.

Kao u surovom stenju gnezdo toplo

Kao obla semenka u slatkom pomorandžinom soku.

Zoran R. Tomić

Zoran R. Tomić (Šabac, 1956) doktor je pravnih nauka, aktivni redovni profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu, višegodišnji šef Katedre za javno pravo. Osim naučnih i stručnih radova, oglašava se neretko u štampi i na književnim i drugim portalima u zemlji i inostranstvu kritičkim pravno-političkim tekstovima, ali i prilozima na ljubavne i filozofske teme – pričama, esejima, stihovima i aforizmima.

Objavio je četiti zbirke novinskih kolumni: Struka i politikaUstavno i srodnoPravno, uspravno, upravno i Kafansko pravo i ostalo (s Natašom Petrović Tomić).

Takođe, ima i svesku priča, eseja, pesama i aforizama Ljubav (Glosarium, Beograd 2021), knjigu priča Emotivna preslišavanja (Dosije studio, Beograd 2022, recenzenti univerzitetski profesor književnosti Mihajlo Pantić i novinar Dragoljub Draža Petrović) i zbirku priča i eseja – Trnje u snovima (Dosije studio, Beograd 2022, recenzent profesor Mihajlo Pantić). U trobroju književnog časopsa Sent (61–63/2022) objavljen mu je esej „Ogledalo“. Dobitnik je Nagrade „Dragiša Kašiković“ (2022) za književne i publicističke tekstove. Nedavno je izašla iz štampe i njegova knjiga poezije Komadići života (Dosije studio, 2023, recenzent književnik Enes Halilović).

Živi i stvara u Beogradu, a niz godina je, pored ostalog, gostujući profesor na FDES-u u Podgorici i Banjoj Luci. Objavljivao eseje i priče i u podgoričkom „Danu“ i u „Vjiestima“.

1 comment on “Valjevka – Zoran R. Tomić

  1. Tužno

    Svi pišu o Valjevu osim Valjevaca,zato se i ne zna za Valjevski bolnicu sinonim stradanja Srba i samoga grada niti Vidraku

    Reply

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.