Koreni – Nikolići: Kad se hoće, u selu se baš sve može 5

Sredjeno dvorište, prepune štale, voćnjaci iz kojih dopire miris prezrele šljive,komšije okupljene pod lozom i dečica koja trče dvorištem, samo je deo slike   domaćinstva Ace Nikolića u Donjoj Bukovici.  Kuća Nikolića u kojoj su tri generacije najbliža je slici nekadašnjih valjevskih sela.

Novim asfaltnim putem do Nikolića se lako stiže preko Suve česme i Zlatarića. „Nije daleko , ima 8 km do grada. Deca idu u Šestu školu , a moji roditelji, supruga i ja bavimo se poljoprivredom. Nikad nisam razmišljao da živim u gradu. Ovo je ono što volim i čime se bavim“, priča Aleksandar Nikolić.

Njegovo domaćinstvo , kako sam kaže bavi se i voćarstvom i stočarstvom. „Imamo oko 40-tak krava i bikova. Mleko predajemo Imleku , a bikove mi ne kupujemo nego od naših krava ostavljamo. I za njih ima tržište , redovno nam otkupljuju. Za mleko se sad malo stanje popravilo , bilo je baš jeftino , a sad sa premijom izadje na 60 dinara za litar. Nije to loše, ali moglo bi bolje. Sve je poskupelo i hrana i nafta.  Ključno je na selu da postoji neka garancija za seljaka, garancija u otkupnim cenama i da ima kome da se proda. To je bitno“, objašnjava Aca.

Za krave i bikove Nikolići hranu u najvećoj meri proizvode sami. Pored svoje zemlje uzimaju i zemlju pod zakup. „Imamo i malinu i kupinu. Ove godine cena maline nije bila loša. Ovde je otkupna cena bila 570 dinara . Prošlogodišnja cena možda je bila i bolja. Za sto kila malina prošle godine moglo je više veštačkog djubriva da se kupi. Mi sejemo i kukuruz i pšenicu . Imamo 35 hektara što obradjujemo ukupno , a od toga 20ha uzimamo pod zakup, ono što zafali hrane za stoku to moramo da dokupimo, ali trudimo se da proizvedemo što više“, kaže Nikolić.

Pod zasadom šljive Nikolići imaju oko 2ha. Za voćnjak koji je ove godine bogato rodio , Aleksandar objašnjava da je posadjen davno pa je vremenom dopunjavan. Grane šljiva od bogatog roda gotovo da su se ukrstiie , a voćnjakom pažljivo se mora proći jer je opale šljive mnogo.

„Polako beremo , kupimo. To mi iz kuće se time bavimo, nemam posebno berače. Sušara i nije mnogo velika pa ne može sve odjednom ni da se suši. Deo šljive ide za rakiju, a deo za sušaru. Moj otac je da kažem specijalista za te stvari, on to odlično radi. Mi svi pomažemo naravno. Ovo je stenlejka. To nam je porodična tradicija. Suvu šljivu već godinama predajemo u Osečinu. Prošle godine cena je bila dobra 300 dinara. Bilo je tu cene i od 90 centi. Davali smo i Agraneli“, kaže Aca koji objašnjava da se šljiva suši samo na toplom vazduhu:“Ima ložište i cevi kojima se toplota ubacuje unutra, ventilatori za vlagu , tu nema dima samo toplota. Proces sušenja traje oko 24 sata“.

Po njegovim rečima temperatura u sušari mora biti neprestano 80stepeni što iziskuje da neko od ukućana neprestano bude uz sušaru kako bi se temperatura održavala. Za kilogram suve šljive potrebno je 4 kilograma sirove šljive. Najmladji član porodice Uroš uvodi nas u sušaru i s ponosom pokazuje na već osušenu šljivu. „ Koliko je sveže šljive potrebno za kilogram sve zavisi . To zavisi i od godine do godine , kakva je godina, da li je sušna koliko ima vode u sebi. Zajedno mi sve to radimo. Mi mladji učimo od starijih.“

Za svoj ostanak na selu Nikolić kaže da nije bilo potrebno bilo kakvo nagovaranje, to je bila njegova želja kao što će i on svoju decu pustiti da sami jednog dana donesu odluku gde će živeti i čime će se baviti.

„Lepo je na selu, ovde ima još ljudi i komšije su dobre, pomažemo se , družimo se . Nas u kući ima dosta pa odmenimo jedni druge kad treba. Supruga i ja sa decom organizujemo se tako da možemo i da odemo do grada i da odemo negde dalje, na more. Manje više svako ima neki svoj deo posla pa kad svoje zvršiš onda predješ na drugo , tako postižemo da sve uradimo. Ne kažem da je lako ima da se radi dosta, ali polako stiže se sve, dogovaramo se i onda ima vremena za sve“, kaže Nikolić.

Ono što nema mnogo valjevskih sela , ima zaselak Nikolići, a to je čak 20-toro dece. „Mi imamo ulicu , možete nas naći na guglu. Ovo je ulica Branka Ćopića  i na mapi smo. Nedavno su nam asfaltirali jedan deo , ostalo je još oko 800 metara da može i na drugu stranu da se izadje na Carić. Da vidite kako su deca požurila sa biciklama kad je stigao asfalt , to je lepo videti. Dobili smo i gradsku vodu pre par meseci. Ranije smo dovlačili vodu stalno i to je bilo stvarno mučenje , ne samo za nas zbog farme nego za sve ljude ovde. Sad  je i voda stigla , to je stvarno velika stvar za nas“, objašnjava Aca Nikolić zaključujući da u selu može lepo da se živi .

Komšije okupljene pod lozom dodatno nam navode lepote Bukovice. „Mi smo nekad bili zajedno sa Zlatarićem, a onda se to razdvojilo. Kaže jedna stara priča da su ljudi u Zlatariću jaki na jeziku, a u Bukovici na rogu. Oni na rečima , mi na snazi. Pomažu se ovde ljudi, grad nije daleko, ako kome šta treba iz grada, ali ovde je sve zdravije, prirodno“, kažu Bukovčani i poručuju:“  I vi iz grada da više vremena provodite na selu, bolje bi vam bilo…“

*Tekst je realizovan u okviru projekta Koreni koji Vamedia realizuje uz podršku Grada Valjeva

 

1 comment on “Koreni – Nikolići: Kad se hoće, u selu se baš sve može 5

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.