33 godine od velikih demonstracija 9. marta

Na današnji dan pre 33 godine održane su velike demonstracije u Beogradu u kojima su dve osobe izgubile život. Povod za demonstracije bila je uredjivačka politika RTS-a da bi demonstracije prerasle u protest protiv tadašnjeg predsednika Slobodana Miloševića.

Te, sada već daleke, 1991. godine na Trgu republike u Beogradu hiljade i hiljade demonstranata zatražilo je ostavku generalnog direktora Televizije Beograd Dušana Mitevića i ministra policije Radmila Bogdanovića.

Slobodan Milošević je zahvaljujući pobedi na izborima čvrsto držao vlast u svojim rukama , a kao jedno od orudja korišćena je tadašnja Televizija Beograd.

Najveći oponent Miloševićeve politike u to vreme bio je lider Srpskog pokreta obnove Vuk Drašković koji je na izborima osvojio 800 000 glasova . Iako razjedinjena opozicija je tada imala još jednog velikog lidera u liku Zorana Djindjića iz Demokratske stranke .

„TV Beograd nastavlja da širi laži o nama… Oni nameravaju očito da ponove propagandni zločin, koji je, uz krađu, komunistima obezbedio pobedu u decembru… TV Bastilju moramo da oslobodimo… Nikakva sila ne sme da nas uplaši ili zaustavi… Odvažno i hrabro 9. marta u podne kod kneza Mihajla“, rekao je Drašković pozvavši narod na okupljanje i veliki miting.

Demokratska stranka u tom trenutku bila je prilično skeptična po pitanju protesta.

Ipak na Trgu se okupilo po nekim procenama izmedju 700 000 i milion ljudi. Neverovatne ovacije izazvalo je pojavljivanje Vuka Draškovića na balkonu Narodnog pozorišta.

„Neću da vam pričam šta je sve od jutros bilo. Svi smo, svi smo se probijali kroz obruče, pokazali da nema obruča koji nećemo danas slomiti. Čestitam, junaci! Rekao sam, ima mesec dana, nisu verovali boljševici da ćemo danas, kod našeg čestitoga Kneza – a naročito za koji trenutak kad krenemo da uzmemo TV Bastilju – pokazati srpsko srce i srpsku izdržljivost. Nažalost, drugoga nam puta nema. Predsednik Republike pred sobom ima dva tasa: na jednom su vaši životi, životi mnogih milicionera (jer čujem da su naši momci u okršajima zarobili automatsko oružje), na tom tasu su sloboda i čast Srbije, mir, a na drugom pet ostavki i jedan demant. Neka predsednik Republike odluči šta će, ja sam odlučio: vodiću vas na Televiziju rešen da poginem!“, povikao je Drašković sa balkona .

Policija je demonstrante pokušavala da zadrži vodenim topovima , a demonstranti su policiji uzvraćali delovima polomljenih žardinjera i djubrijera. Vuk Drašković komandovao je : „Juriš“.

Oko 15:30 časova u Masarikovoj ulici je nakon pada sa pet metara visine poginuo milicioner Nedeljko Kosović (1937—1991), nakon čega je grupa od pedesetak milicionera, stacioniranih na uglu ulica Admirala Geprata i Kneza Miloša, oko 16 časova pucala i pogodila pet građana. Jedan od njih, Branivoje Milinović (1973—1991) je zadobio smrtonosnu prostrelnu ranu.

Posle podne je Drašković, zajedno sa velikom grupom demonstranata, neuspešno pokušao da se probije na zasedanje Narodne skupštine. Dok je izlazio iz zgrade, oko 20:00 uhapšen je sa zamenikom predsednika SPO, Jovanom Marjanovićem.

Slobodan Milošević vladao je Srbijom još punih 9 godina i njegova vladavina završena je sličnim demonstracijama 5. oktobra 2020. godine u Beogradu. Milošević je nakon toga izručen Haškom tribunalu gde je i preminuo 11.marta 2006. godine.

Vuk Drašković je 1999. godine bio potpredsednik Vlade , od 2004 do 2006. godine bio je ministar inostranih poslova Državne zajednice Srbije i Crne gore, od 2006 do 2007 . godine bio je ministar inostranih poslova Srbije i republički poslanik u više mandata. Njegova odluka da 2000-te godine ne izadje na izbore u koaliciji sa DOS-om već sa kandidatom Vojislavom Mihailovićem praktično je bio početak raspada Srpskog pokreta obnove. Danas Vuk Drašković se u javnosti najčešće pojavljuje kao komentator odredjenih dogadjaja , a poslednje obraćanje bilo je vezano za smrt Navaljnog.

Zoran Djindjić nakon promena 2000-te godine postao je premijer Vlade Srbije, ubijen je 12. marta 2003. godine u Beogradu.

U demonstracijama 1991 godine učestvovali su i brojni Valjevci . Njihov odlazak je krišom dogovaran , a jedan od učesnika nam je svojevremeno rekao da su pištolj na demonstracije poneli u gibanici.

Neke su procene da su ove demonstracije bile najveće u istoriji srpskog parlamentarizma , veće i od 5. oktobra . Poslednjih godina u Srbiji je organizovano više demonstracija i masovnih protesta , ali nijedan nije dostigao broj demonstranata od 9. marta.

U Srbiji 33 godine od pomenutih demonstracija srpska opozicija i dalje traži slobodu medija i brojne proteste završava upravo ispred vrata RTS-a. Generacije ljudi koji su tog 9, marta učestvovali u demonstracijama u Beogradu sada su starije 33 godine , neki od njih protestuju i danas , a neki za protest više nemaju snage.

protest u BG 11.mart 2019.godine

„Tu snagu, tu energiju je nemoguće ponoviti , nije sporno da je slična atmosfera bila 5. oktobra , ali slična. Tada sam imao 31 godinu , a danas 64. Bio sam na prvim protestima „1 od pet miliona“ u Valjevu, ali realno ceo život zbog nečeg protestujem i iskreno nemam snage više za to , motiva i povoda ima , ali neka mladji sada budu ono što smo mi bili tada. Posle Djindjićevog ubistva demokratija u Srbiji nije više isto . Pogledajte samo,  usledio je rat u bišvoj Jugi, pa inflacija nenormalna inflacija, pa kradja izbora 96-te i opet protesti pa bombardovanje 99-te, ovde bio i onaj  zemljotres. A videli smo da su demokrate pravile vlast sa SPS-om kasnijih godina. Opet problem RTS, kao da mi neko kaže : „E džabe ste krečili“ Zapitajte se šta danas radi Danica Drašković? A šta radim ja?“kaže M.P.  za Vamediu, jedan od učesnika na demonstracijama 9. marta.

4 comments on “33 godine od velikih demonstracija 9. marta

  1. Baja Batak

    Posto nema nijednog komentara na ovu temu, dodao bih:” Sve je isto samo njega nema. “

    Reply
    1. Obavesteni

      Upravo tako 33 godine izgubljenog zivota, 33 upropascene generacije! Nismo imali snage i vlje da stvar dovrsimo do kraja?

      Reply
  2. rumuni su znali

    Ipak je nama bilo najbolje u SFRJ. I trebali smo kljuceve od te drzave da predamo slovencima i hrvatima, na upravljanje. Oni su najbolje znali kuda je ta drzava trebala da ide. Generacije politicara koje su kod nas u medjuvremenu prodefilovale, nisu imale veze sa mozgom.
    SPO i Vuk podrzavaju ovu vlast i dobro su namireni za tu uslugu. Vuk se pojavljuje se kao komentator aktuelnih dogadjaja, al nikad ne pomene glavnog i odgovornog za ovakvo stanje u drzavi i za poziciju drzave na medjunardnom planu. Al zato ne propusta priliku da se i dan danas zapljune na Djindjica. Na kraju su se ipak slizali sa boljsevicima i staljinistima, iako su ih tada rusili. Nekada pomislim da mu je to oduvek i bio posao, da odglumi nekakav kontrateg, al tako da se stvari u drzavi nikada ne promeni.

    Reply
  3. мр Предраг М.Вулетић

    Либерална странка из Ваљева, била је суорганизатор демонстрација 9 марта. Договорили смо се да ми организатори скупимо у хотелу Мажестик најкасније у пола дванаест. Тако је и било. Нажалост, Вук Драшковић лидер СПО, чије је седиште било у улици Џорџа Вашингтона није стигао на време а није било начина да проверимо где се налази јер смо добили информацију да је кренуо на Трг Слободе.
    Негде око 10 минута до 12 кренули смо ка споменику кнезу Михаилу ја и професор Мићуновић и остали представници организатора. Успут смо добили информацију да Вук покушава да се пробије кроз полицијски кордон, који је био свуд око Трга слободе.
    Попели смо се на степенице споменика и уз помоћ мегафона, покушавали да се обратимо окупљеним. Стигао је и Вук и покушавао са мегафоном али се ништа није чуло.
    Одједном је настао хаос јер је полиција напала са свих страна: са 2 оклопна транспортера један од палате албаније други од телевизије са неком решетком испред. Од Калемегдана на коњима и са псима ……
    У сред демонстраната су бацили сузавац тако да је др Мићуновићу позлило и одведен је код лекара.
    Тада нас је Вида Огњеновић управница Народног позоришта позвала и дала нам озвучење, Вук је сео на ограду балкона и пребацио ноге ка Тргу, једва смо га окренули и вратили у безбеднији положај. Из оклопних транспортера су се чули пуцњи људи и излетали некакви бели папирићи. Људи су падали и ми смо мислили да се гине. Тада је Вук изговорио онај чувени позив на јуриш,.
    Сишли смо онда у хол, ставили сви руке у средину и заклели се да ћемо да гинема са нашим народом. И изашли смо на Трг. Кренули смо полако према Скупштини а поред нас је пројурило полицијско возило и зарило се у масу. Из њега је извучен полицајац који је у руци држао пиштољ али није био уперн у нас. видело се да је уплашен и ми смо га заштитили од линча.
    Чекали смо позив у Владу јер је наводно премијер Зеленовић у Новом Саду па дк стигне. Коначно су нас позвали и ми смо кренули пречицом али су сва врата на која смо пробали ући била затворена. Вук је посумњао у замку и врати се у Скупштину а ми смо наставили од врата до врата и коначно су једна била отворена. Пошли смо да обавестимо Вука да ће бити разговора али смо се мимоишли, он је са демонстрантима ишао улицом ка Влади а ми пречицом ка Скупштини. Онда се и он вратио у Скупштину али је у Скупштини ухапшен а да ми нисмо знали. Кренули смо на тзв. резервни положаја тј. у поткровље у Народног фронта где смо и сазнали за хапшење Вука. Они против којих смо демонстрирали су данас власници капитала у Србији

    Reply

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.