Muzej čuva oko 200 kutija osteološkog materijala

Oko 200 kutija osteološkog materijala Narodni muzej u Valjevu čuva u depou škole u Dračiću. Najstariji osteološki materijal datira iz perioda približno 5600 godina p.n.e.

Šta se sve nalazi u depou Muzeja u Valjevu mogla bi biti posebna i duga priča  koja govori o istoriji ne samo prostora Valjeva već praktično Kolubarskog okruga. Izložbena postavka u samom Muzeju vodi nas kroz vekove ovog kraja, a izloženi su samo one muzealije koje najjednostavnije dočaravaju prošlost kako bi ona bila lako razumljiva I dostupna  svima.

Valjevski muzej nedavno je uredio osteološki materijal koji se čuva u Dračiću:”Arheološki depo Narodnog muzeja Valjevo u Dračiću čuva kameni, keramički i  koštani materijal sa lokaliteta u Petnici (Petnička pećina i Naselje ispred Male pećine)  i sa Kolubara kopova (lokaliteti u Malom Borku, Kaleniću i Skobalju). Lokalitete u Petnici je tokom osamdesetih i devedesetih iskopavala Istraživačka stanica Petnica, dok na kopovima Republički zavod za zaštitu spomenika kulture vrši zaštitna iskopavanja od kraja osamdesetih, pa sve do danas u zavisnosti od dinamike širenja kopova“, kaže Djordje Djenić arheolog Muzeja u Valjevu.

Po njegovim rečima petnički lokaliteti sadrže slojeve vinčanske, badenske i bosutske kulture, kao i rimski sloj, dok lokaliteti u Malom Borku, Kaleniću i Skobalju na prostoru kopova obuhvataju nešto širi vremenski period, od starijeg neolita (starčevačka kultura), pa sve do srednjeg veka.

„ Najreprezentativniji predmeti sa ovih nalazišta su rekonstruisani i konzervirani, i danas čine deo stalne postavke Narodnog muzej Valjevo, dok se ostatak, mahom studijski materijal, nalazi smešten u oko 200 kutija u depou u Osnovnoj školi u Dračiću. Osteološki materijal čine kosti divljih i domaćih životinja, kao i ljudski skeletni ostaci iz grobova. Najstariji koštani materijal je sa starčevačkog lokaliteta Livade u Kaleniću i datuje se u približno 5600. pre nove ere“, objašnjava Djenić.

Neki materijali su samo fragmenti , a neke je pak moguće rekonstruisati. Ipak na osnovu postojećeg materijala može se dubljom analizom saznati ne samo iz kog perioda potiče već realno otkriti kada su životinjske kosti u pitanju , koje su to životinje živele ranije u ovim predelima, odnos lokalnog stanovništva  prema njima, klimatske promene koje su mogle uticati na njih i detaljnije objasniti niz drugih stvari, poput načina ishrane ljudi tog vremena iz čega se mogu izvoditi dodatni zaključci i o zdravstvenom stanju populacije, načinu pripreme hrane i sl. Ukoliko je primera radi meso bilo najzastupljenije u ishrani koja vrsta mesta, divljih ili domaih životinja? Da li je takav način ishrane dovodio do promena u zdrvstvenim stanjima ljudi tih vremena i na koji način? Ili su pak više bili okrenuti prirodi i biljkama?

„Kosti iz Petnice koje su nedavno uzorkovane radi analize, potiču iz vinčanskih slojeva Naselja ispred Male pećine. Radi se o kostima divljih životinja koje su lovljene, a uzorke je uzela ekipa arheologa sa Filozofskog fakulteta zajedno sa dr Dejvidom Ortonom sa Univerziteta u Jorku u okviru projekta Archaeowild. Projekat se bavi istraživanjem odnosa ljudi i divljih životinja od mezolita do srednjeg veka, a sprovodi ga Filozofski fakultet, prilikom čega sarađuje i sa lokalnim muzejima, kao i u ovom slučaju sa valjevskim muzejom“, dodaje Djenić , ali i objašnjava da najveći deo materijala dolazi sa područja kopova Kolubare kako se sam kop širio.

„Za svaki materijal mora postojati kartica na kojoj se vidi gde je nešto pronadjeno, kom periodu pripada, na nama je da imamo takvu bazu podataka. Muzej ne radi obradu materijala, da tako kažemo , to je posao Zavoda , ali mi učestvujemo u radu na lokalitetima. Neki lokaliteti su na žalost teško pristupačni poput Brangovića gde se radovi na istraživanju mogu izvoditi samo u jesen, ali je zato lokalitet Anine gde Zavod još uvek radi istraživanja i konzervacije itekako pristupačan i pritom jedan od bolje očuvanih lokaliteta . U pitanju je objekat seoske vile sa svim pratećim objektima domaćinstva. Na žalost nema pisanih podataka o tome ko su bili vlasnici , ali sasvim dovoljno sama loakcija govori o tadašnjem načinu života, gradnje i potreba. Bilo bi dobro da nakon što Zavod završi svoj deo posla taj lokalitet bude otvoren za posetioce na način i  poput nekih drugih poznatih lokaliteta u Srbiji“, zaključuje Djordje Djenić.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.