Posedovati medij znači otvoriti sebi prostor za plasiranje informacija na odredjeni način. Svi postulati novinarske profesije stoje nasuprot ovakvom stavu , ali je pomenuti stav postao deo stvarnosti u svetu pa i kod nas. U Valjevu izostanak političke kulture prati i izostanak demokratije i vladavine prava.
Ostvariti posedovanje medija moguće je na više načina, a finansije su ključ i okosnica forme posedovanja. U trenutku kada u Srbiji medii doživljavaju ekonomski sunovrat prateći privredna dešavanja i kao direktni odraz tog sunovrata nameće se pitanje ko ima novac da poseduje medije? Ako pogledamo oko sebe videćemo da, ako ne računamo RTS koji je po definiciji državni, van Beograda država je takodje najveći i jedini poslodavac. U ovom trenutku država jedina ima novac da se direktno uključi u finansijske tokove prema medijima.
Ovako formirano okruženje dovodi i do situacije u kojoj moć države u finansijskom smislu stoji na raspolaganju onima koji su na vlasti.
U takvom okruženju Buš je izgovorio otvorenu pretnju. Koncentrisane finansije nemnovno vode do koncentracije medija jasno usmerenih ka pomenutom toku novca. Nismo prvi jer početkom 80-ih (1983.), oko 50 korporacija kontrolisalo je ogromnu većinu svih medija u SAD. Danas je vlasništvo informativnih kuća skoncentrisano u ruke svega šest nevjerovatno jakih medijskih korporacija, koje posjeduju televizijske mreže, kablovske kanale, filmske studije, novine, magazine, izdavačke kuće, muzičku industriju i mnoge vebsajtove. Šest monolitnih korporacija koje kolektivno kontrolišu medije SAD su Time Warner, Walt Disney, Viacom, News Corp., CBS Corporation i NBC Universal. Čak i one oblasti medija koje "velika šestorica" ne kontrolišu u potpunosti postaju sve više koncentrisane. Na primjer, Clear Channel u svom vlasništvu sada ima preko 1000 radio stanica širom SAD. Kompanije poput Google, Yahoo I Microsoft sve više dominiraju Internetom.
Da li se ovakav jedan sled dogadjaja može destiti i u Srbiji? A ko kaže da se već ne dešava?
Najveći mediji u Srbiji praktično se nalaze u rukama najviše 30 osoba od kojih se jedva deset može smatrati potpuno uticajnima. U lokalnim sredinama gde je uvek bilo više vlasnika sve češće se ide na umrežavanje kako bi se koliko toliko podelio finansijski kolač.
Država se odlučila za evropski model finansiranja medija. Projektnim finansiranjem trebalo bi da se podstiče inovativnost , stvore mogućnosti za istraživačko novinarstvo , otvore teme koje inače ne bi bile otvorene, posveti pažnja i aktuelizuju ordredjeni problemi u potrazi za njihovim rešenjem. Ovako bi najuprošćenije moglo da s eobjasni raspisivanje konkursa i diktiranje oblasti za koje mediji mogu konkurisati u okviru projektnog finansiranja. Na sednici Skupštine grada odbornik SNS-a Aleksandar Ranković poslao je poruku valjevskim medijima da ne mogu računati na projektno finansiranje naredne godine. Novinarska Udruženjenja u Srbiji oštro su reagovala na najavu kršenja zakona , upozorivši da je lokalna samouprava zakonom obavezana na ovakav oblik sufinansiranja.
Ranković u potpunom nepoznavanju tematike o kojoj govori ide korak dalje . On otvoreno preti, smatrajući da vlast u Valjevu koja je u rukama njegove partije može samostalno odlučivati o sufinansiranju medija . Zašto to radi?
Trebalo bi računati na činjenicu da u autoritarnim vladavinama dominira parohijalna i podanička politička kultura, konstatovao je Gabrijel Almond . Autoritativne vladavine imaju jasnu nameru da podanike drže u pokornosti. U takvo stanje najčešće ih dovode smanjenjem znanja , sakrivanjem informacija. "Najbitnija, možda i jedina strategija u manipulaciji je u što je moguće većem ograničavanju čovekove slobode da raspravlja ili se usprotivi onome što mu se predlaže. Ta strategija mora biti neprimetna, jer bi se inače razotkrio pokušaj manipulacije. Od proračunatosti koja karakteriše manipulaciju i od strategije koju preduzima, važnija je činjenica da se ona skriva od publike. Metode manipulacije, moraju, dakle, biti maskirane“. Filip Breton
To bi bilo logično. Ali u slučaju Rankvića ipak se radi o prostoj demonstraciji sile i samo jednoj skrivenoj poruci : "Ako pišete u našu korist sprovešćemo konkurs, ako ne pišete u našu korist nema projektnog finansiranja". Ili još uprošćenije : " Mi imamo novac i njime ćemo platiti cenzuru".
Skupština koja bi trebalo da je demokratska tekovina ćuti.
Možemo li onda govoriti o slobodi i nezavisnosti medija koji bi trebalo da su tekovina demokratije? Ali većina se slaže da je demokratija nadzirana u Srbiji. Ako je demokratija nadzirana , zašto ne bi bili i mediji? Ako su mediji nadzirani , zašto ne bi bio i protok informacija?
”Mi se uvijek protivimo demokratiji tamo gdje ne možemo kontrolisati njene rezultate” (Noam Čomski, sociolog)
Nastaviće se …
S.V.