“Leptirica” slavi 50 godina postojanja , a Valjevci zaboravili Milovana Glišića

Film “Leptirica” koji je režirao Djordje Kadijević , a snimljen je po pripovetci Milovana Glišića “Posle devedeset godina”, obeležava ove godine  50 godina postojanja. Po Glišićevim pripovetkama snimljene su brojne drame , a prisutvo narodnog folklora u njima dalo je posebnu notu njegovom radu. U Valjevu na žalost malobrojni su oni koji znaju gde je bila kuća Milovana Glšića koji je proslavio naš grad I svoj Gradac.

mesto gde je bila kuća M.Glišića

Rame uz rame sa filmovima Psiho I Ptice pa I mnogim drugim svojevremeno je 1973. godine stao film “Leptirica” koji priča priču o vampirima . Kuriozitet ovog filma je I u tome što je prvi put u kinematografiji sveta žena predstavljena kao vampir.

A nije da takvih priča u Srbiji nije bilo. Zanimljiv je I podatak koji je objavio  bečki Wienerisches Diarium („Bečki dnevnik”) početkom 18. veka, na osnovu zvaničnog izveštaja službenika austrijske Vlade, beleži “slučaj” srpskog seljaka Petra Blagojevića iz Kisiljeva kod Velikog Gradišta, koji se navodno povampirio i davio svoje komšije. Uplašeni seljani su tražili pomoć monarhije, na lice mesta je stigao službenik Frombald, Blagojevićev grob je otvoren i, navodno, videlo se da ima svežu krv na usnama, posle čega je dozvoljeno da mu kroz srce bude probijen kolac, a telo spaljeno. Izveštaj o tome u bečkim novinama prvi je pomen vampirizma u Evropi novijeg doba.

Primesu straha od nepoznatog obojenog srpskim tradicionalnim folklorom u svoja dela uneo je Milovan Glišić , rodjen 19. Januara 1847.godine u selu Gradac nadomak Valjeva. Vamedia je svojevremeno pokušala da dodje do mesta gde je nekada bila kuća čuvenog pisca , ali je prilazak gotovo nemoguć jer je sada to mesto obraslo gustim rastinjem I gotovo šumom. Pravo mesto gde je nekada kuća bila znaju još samo takoreći komšije kojima su njihovi stari prenosili priču o Milovanu Glišiću.

Grad Valjevo nikada mesto njegovog rodjenja nije obeležio čak ni tablom , ne postoji ni putno obeležje koje bi putnika namernika moglo usmeriti ka gustišu.

Dok s jedne strane imamo Brankovinu koja je posvećena Nenadovićima I Desanki Maksimović I koju hiljade I hiljade turista svakodnevno posećuju , mesto gde je rodjen slavni književnik praktično je samo korov I šuma.

Upitate li bilo koga u Srbiji , ali I staroj Jugoslaviji da li je ikada čuo za “Glavu šećera” „Rogu“, „Ni oko šta“, „Šilo za ognjilo“, „Šetnju posle smrti“, „Zloslutni broj“, „Redak zver“; gatka „Posle devedeset godina“ i lirsku skicu „Prva brazda“, reći će Vam da jeste . A, znaju I Valjevci pa se često može čuti I da se ime Milovana Glišića pominje uz Valjevo ili Gradac.

I to je sve , samo pominjanje . U Valjevu postoji samo spomenik Milovanu Glišiću kao što postoje spomenici I mnogim drugim značajnim ljudima staroga vremena , jedna škola nosi njegovo ime , a nekada je odmah iznad kružnog toka na Gracu bio I Spomen dom posvećen upravo njemu. Taj spomen dom zapravo je bio Kutak u lokalnoj kafani kojim su meštani Graca želeli da odaju poštu svom nekadašnjem sugradjaninu. Takvo esto više ne postoji.

A, opet , kako to obično I biva , neke se stare priče ponovo vrate I ožive pa je tako čitavu polemiku izmedju Valjevaca I meštana Bajine Bašte izazvala činejica da e jedne godine na Sajmu turizma Valjevo pojavilo zajedno sa figurom čuvenog Save Savanovića. Čiji je Sava? Valjevski ili bajinobaštanski ? A čija je vodenica gde se odigrala čuvena scena iz filma “leptirica” u noći kada je Strahinja zanoćio u njoj? U toj svadji koristi nije bilo .

A možda svega toga ne bi ni bilo da nije bilo jednog malog dečaka iz sela Gradac koji je na pragu svoje kuće slušao narodne priče I potom ih kasnije pretočio u sopstvene dajući im neizbrisiv pečat ovdašnjeg , našeg prilično valjevskog.

Milovan Glišić  tražeći lek za svoju bolest, tuberkulozu, umro je u Dubrovniku 1.februara 1908. godine.Bio je korektor Državne štamparije, urednik “Srpskih novina”, dramaturg Narodnog pozorišta, pomoćnik upravnika Narodne biblioteke, glavni urednik “Novina Srbskih”.

Tamo u Dubrovniku još mu je grob I spomenik . Inicijativa jednog broja Valejvaca da se njegovi zemni ostaci prebace u Srbiju I baš u Valjevo ostali su samo to, inicijativa, dalje se nije stiglo.

Dok će narednih dana svi pominjati Veljka Kadijevića I njegovu frhunsku režiju, bar će se Valjevci , možda ne svi , ipak setiti da svega toga ne bi ni bilo da nije bilo Milovana Glišića.

 

 

 

2 comments on ““Leptirica” slavi 50 godina postojanja , a Valjevci zaboravili Milovana Glišića

  1. MIloje Milojevic

    Mnogo takvih kultnih mesta ne samo u Valjevu, nego i u celoj zemlji Srbiji je prepusteno zaboravu i korovu….jer u nasem narodu ne postoji kult grobalja, predaka…mali procenat ljudi u Srbiji zna ime svog pretka dalje od pradede, a ovamo se busamo u prsi tradicijom i istorijom na koju se svi pozivamo kada nam zatreba….Apelujem na odgovorne u Valjevu da se pobrinu i obeleze mesto rodne kuce naseg velikana Milovana Glisica, ako nista drugo to ne kosta mnogo, a koristi ce biti velike…

    Reply
  2. Ана

    Диван писац, али потпуно заборављен. Ловорике су и даље само око Десанке Максимовић.

    Reply

Оставите одговор на MIloje Milojevic Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.