Koreni- Joksimovići: U Bobovi ko radi taj i ima 6

Na 20km od Valjeva kuće u brdima najavljuju selo Bobovu. Mali znak na putu za Stave na kom piše Komić upravo će vas usmeriti ne samo ka najstarijem delu sela već i ka domaćinstvima poštenih i vrednih Bobovčana. Domaćinstvo Joksimović bavi se proizvodnjom ovčijeg sira.

Uzan i teško prohodan put od skretanja za Komić, kažu meštani , iako se nasipa voda uvek odnese. Dok se kiša slije sa brda za sobom ostavi kanale koji na putu predstavljaju problem za tamošnje meštane. Upravo idući takvim putem dok sa strana promiču ogradjeni voćnjaci i zabrani stižemo do porodice Joksimović čije ucvetalo i uredjeno  dvorište gotovo deluje nestvarno užlebljeno u samo brdo.

„Morali ste ovim putem doći jer nema boljeg. Mnogo smo blizu asfalta da kažem regionalnog puta , ali ne postoji bolji put do nas. Ipak prolazimo , nasipa se taj put . Mada voda ga često odnese. Zimi je teško. Uzan je put i moramo ručno da čistimo. Susedno brdo je klizište i često se ospe na put. Ali navikli smo“, počinje svoju priču Milijana Joksimović koja u domaćinstvu živi sa suprugom, svekrom i svekrvom. Sinovi su već otišli u Valjevo.

Za decu, Milijana kaže da nisu pokazali želju da ostanu na selu pa njeni unuci od starijeg sina uveliko žive u gradu, ali kako ona kaže, domaćinstvo se mora održavati da deca imaju gde da dodju. „Dolaze oni i pomažu po potrebi. Ali najveći deo posla je na meni i mužu. Doduše i on radi pa je možda najveći deo baš na meni jer su svekar i svekrva stari ljudi. Dosta su oni radili. Mora da se radi, tako je na selu, to je tako“, skromna je Milijana.

Pored malo maline i kupine domaćinstvo ima i voćnjak koji se retko gde može naći, šljivu madžarku, zasad star više od 50 godina. O bašti i voću ponajviše vodi brigu upravo ona. Šljiva se koristi uglavnom za rakiju, džemove i slatko. „Nekad se to otkupljivalo , madžarka ima bolju cenu . Ali pečem rakiju. Muž radi pa ja pečem“, kaže Milijana i dodaje da je još u detinjstvu u Suvodanju, gde je odrasla, naučila sve poslove na selu.

Pored par krava, domaćinstvo je ipak  orijentisano na ovčarstvo. „Imamo 53 ovce. Ovde je takav teren i ovčarstvo je razvijeno. Ovce muzem i pravim ovčiji sir. Ovce muzem dva puta dnevno. To sam počela za svoje potrebe i šta preostane prodam. Ja to nisam reklamirala, ali kad je krenula korona, snajka je to postavila na onlajn pijacu i tako je krenulo. Imam porudžbine, nekom mi dostavljamo , a neko dodje sam. Traži se ovčiji stari sir . Došli su mi ljudi iz Lajkovca i našli me ovde da kupe sir. Nema svuda da se kupi ovčiji sir. Neće to niko da muze jer je to teško , nije lako. Ali ljudi se sve više vraćaju zdravoj hrani pa i ovčijem siru. Videli ste da je jedno vreme kozji sir i mleko odjednom postalo poželjno“, priča Milijana.

Njen radni dan počinje u pola šest ujutru kada se hrane ovce i krave. „Sledi muža onda , a imam i kokoške i svinje pa i to hranim. Mleko  procedim i skuvam . Od kravljeg mleka pravim i sir i kajmak, a od ovčijeg ne skidam kajmak zato je sir kvalitetniji . Tu ide dosta manje sirišta i malo je surutke Treba tri do četiri litra ovčijeg mleka za kilogram sira. Sedmično napravim do 13kg sira sa nekih 25 ovaca na muži. Kada sam radila sinhronizaciju ovaca imala sam i više sira. Mleko kad se skuva sipa se u grudnjaču, pritisne i držim ga u podrumu posle da to prevri. Za sir treba i nekoliko meseci da previre. Što duže to je lepši, ali mora redovno da se prepira tako da kažem , da se u čistu surutku stavlja . To traži dosta posla i vremena“, objašnjava Miljana postupak proizvodnje ovčijeg sira.

Kako kaže posla za nju uvek ima , ali ima i pomoć. „Imam komšinicu sa kojom se pozajimam. Nas dve zajedno radio, nekad dodju deca, a muž posle posla radi. Bilo bi mi možda lakše da sam se zaposlila u gradu kad sam bila mladja , ali ne verujem da bismo sve stekli što imamo na taj način. Sve što smo stekli ozbiljno i posvećeno smo radili. Muž je konobar bio i radio je taj posao dugo, ali ja sam uvek bila baš u selu i na seoskim poslovima. Otac mi je umro kad sam bila mlada i dok je bio živ on je puno radio i sestra i ja sa njima , puno se radilo . Baš puno, pa je otud možda i to ostalo meni ko navika da stalno nešto radim. Volim životinje , volim selo. Mi smo gajili decu dvedesetih znate kako je tada bilo i nije bilo lako. Radili smo i pod nadnicama. Sve smo radili, ali nikad nisam razmišljala da se negde zaposlim, danas radimo manje koliko smo radili, muž sad radi u apoteci. Mi smo od sela i rada dve kuće u gradu na periferiji kupili“.

Milijana je 70-o godište i kaže u selu je još prisutno njene generacije, ali mladjih gotovo da nema. Po popisu iz 2011. godine u Bobovi je bilo oko 390 stanovnika. Taj broj godinama opada i tek će novi popis koji predstoji pokazati koliko ima Bobovčana. A prvi seljani došli su iz sela Bobovo u Polimlju odakle su sa sobom doneli i sam naziv selu. Te prve porodice upravo su se nastanile na brdu Komić.

„Nema mladih. Mi smo tako blizu puta, a tako daleko. Deca su nekako drugačije razmišljala od nas kad smo bili mladi. Za nas je kad smo bili deca bilo mnogo rada sasvim normalno , to se podrazumevalo. Sve se ručno radilo , mada smo mi i ovde sve ručno radili jer je takav teren. Mi se danas mnogo više družimo sa ljudima nego što je to nekad moglo. Mi stižemo na sve manifestacije, na Tešnjarske, bili smo u Brankovini, idemo u Pričević kad je izložba, idemo nedeljom i na Divčibare malo. Nedelja je neradan dan i za nas i onda odemo negde. Sve se stiže kad se malo organizuje bolje. To nekad nije bilo. Bili su vašari ali ko da te pusti kad posla ima?“

Brda, Bobovske bare, Madžari, Komić, Kneževići samo su neki od bobovskih zaselaka , a samo selo je kao i Suvodanje, Stanina reka i Sitarice više okrenuto ka Stavama po pitanju organizacije.

„Nemam radno vreme, ali ako hoću da imam slobodno vreme ja ga sebi organizujem. Nije život samo da radimo , jedemo i spavamo. Deca kad vide uspeh onda bi ostali, ali kad treba da se porani i tako stalno onda baš i ne bi. Može lepo da se živi na selu. Ovde je zdrav život, zdrava hrana, sve je organsko. A nadje se vreme za sve ako se samo hoće i želi. Na žalost mladi nekako to ne vide , misle da je sve lakše u gradu. Ali selo je bilo pre svega,“, kaže Milijana Joksimović.

U selu je u skorije vreme doseljena samo jedna porodica , a kupovine zemlje nema. Cena po aru kreće se od 20 do 30 evra.

U selo se ljudi slabo vraćaju, ali zato ljudi iz grada prave novi problem. „Taj problem su psi koje ljudi ostave dole pored puta, ne trebaju im više. Ljudi iz grada. Jedno veče čopor pasa pojurio je naše ovce, jedva smo ih iskupili posle, a na svu sreću uspele su da se spasu, dve tri su bile povredjene, ali ne mnogo kako je moglo biti. Iskreno, bila sam se baš uplašila u onom mraku to režanje i zvuci koje su psi pravili , ne može da se vidi, mrak, čujem ovce beže, dahću. Ne znam zašto to ljudi rade, ostave svoje ljubimce na putu i onda naravno oni se skupljaju u čopore i traže hranu. A mi živimo od tih ovaca“, priča Milijana.

Sa Komića vidi se Bobova pa i dalje. A svaka kuća ima svoju priču. Nedaleko od Valjeva Joksimovići proizvode vrhunski ovčiji sir, drugi su okrenuti voćarstvu, a treći pak proizvode od svega po malo. Jer na selu , baš u Bobovi , oduvek se zna: Ko radi taj i ima!

*Tekst je deo  projekta Koreni koji Vamedia realizuje u saradnji sa Gradom Valjevom.

 

 

4 comments on “Koreni- Joksimovići: U Bobovi ko radi taj i ima 6

  1. Dragan

    Muz ostao u selu a zaposlio se i u gradu. Neko moze i u gradu da radi i na selu da privredjuje. To su vredni ljudi i nikad ih necete cuti da se zale na malu platu kao ovi iz grada

    Reply
  2. Nušić

    Ove priče o vrednim ljudima iz valjevskih sela su zaista lepe i rado ih čitam. I pored životne muke tih ljudi koja se u njima može videti, ove priče su daleko važnije i lepše od svakodnevnih vesti koje nas opsedaju.

    Reply
  3. Жељко Живковић

    Подржавам. Него, јулерашна литија, није тема.

    Reply

Оставите одговор на Жељко Живковић Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.