Koreni 3 Bukovica: Tako blizu, a tako daleko

Selo Bukovica na samo 12 km od Valjeva na žalost gubi svoje stanovništvo. Prema popisu iz 2011. godine bilo je 890 stanovnika. Taj broj je sada gotovo prepolovljen.

Domaćinstva su u Bukovici rasuta su po brdima koja su opet ispresecana rečicama I šumarcima. Najveći deo šume je privatno vlasništvo. Marjanovići, Bogutovići, deo prema Cariću Rajkovača, Kotarci, Košarine, Simčino brdo, Lazići , Protići , Bojičići, Radija, Kovačica, Lazarica, Medovica i Rekavica reke su koje dele Bukovicu, a u čijem je šipražju obala, kažu, najbolji hlad.

O Bukovici i životu na selu razgovarali smo sa MIjailovićima i Petakovićima.

MIjailovići

Slavko Mijailović sa 35 godina suprugom i troje dece živi u Bukovici i uspešno podiže svoje domaćinstvo. Odluka da ostane na selu kaže nije bila samo njegova već su na to uticali otac i deda.

“Pa ja sam hteo da idem u srednju školu, najpre za policiju jer to je sutra siguran posao, ali otac i deda tome nisu bili radi. Ubedjivali mei eto tu sam gde sam. Imanje je bilo da kažem više tanje nego što je bilo potrebno da se nešto ozbiljno radi. Vreme se promenilo, nije više isto za poljoprivredu”, počinje svoju priču Slavko.

Domaćinstvo, kako objašnjava, nije bilo veliko i bilo je potrebno mnogo rada da bi se videli prvi dobri rezultati i stvorili uslovi za iole pristojan život.

“Krenulo se malo malina, kupina, koja ovca, june i tako, svaštarilo se, ali se nešto i napravilo. Dvadeset godina ja radim dan i noć. Evo ne ležem pre dva sata u noć, a svako jutro već u šest sam na njivi. To je težak i mukotrpan posao, udarnički što se kaže”, navodi  Slavko pokazujući svoje domaćinstvo.

Domaćinstvo MIjalilovića na raspolaganju sada ima oko 20 hektara svoje zemje, ali i 30 hektara koje uzima pod zakup. Da nema zemlje pitanje je kako bi se prehranila stoka, a u štalama Mijailovića je 26 krava, četiri junice i 50 ovaca. Praktično mini farma je novoizgradjena, a u njoj ispoštovani su svi novi standardi kad je upitanju stočarstvo. Primera radi, sitem muže omogućava mužu pet krava istovremeno.

“Predajemo mleko, dnevno oko 350 litara, zavisi koliko ima teladi. Cena nije dobra, pogedajte da je flaša piva skuplja nego litar mleka što se nama plaća. Bilo je 35 dinara po litru, a sad kad je sve poskupelo malo su podigli cenu. Da li se isplati? Velika stočarska proizvodnja vuče veliku ratarsku proizvodnju. Mora da se spremi mnogo hrane, mora da se seje, a radimo otac, žena i ja. Otac ima problema sa srcem. Ali niko ne pita možemo li. Danas 40 stepeni, a radimo, evo sednem u onaj kombajn i teraj dok se ne crkne. Nema ko da pomogne i ne može da se mrdne odavde. I da zaradim neke pare, mi kao porodica da mrdnemo ne možemo”, slikovito objašnajva težak rad.

Cela situacija je takva da svojoj deci ne bi preporučio da ostanu. U selu ima više stočara koji obradjuju zemlju, a zemlje nema dovoljno . “Ja idem čak u Suvodanje zbog zemlje jer ovde nema dovoljno. Ne znam kad je gore, da li leti ili zimi. Pogledajte kakav nam je put, ne mogu mašine da prodju. Zimi dok odgrnem sneg, hrani se stoka. Znao sam da će biti teško, ali baš ovoliko, e to nisam”, pomalo je razočaran Slavko.

Prilaz domaćinstvu nije lak, put je nasipan, ali ga je voda odnela, iza nje ostali su gotovo krateri pa je i pešaku teško proći. Ipak u halama je prepuno poljoprivrednih mašina koje je Slavko sa porodicom stekao.

“Sve sam ja to kupio, uzeo bih još da mogu. Nema pomoći nema ništa. Sad novi traktori unutra imaju i klimu i ko u sobi da sediš, a udjete li sad u moj traktor to je da se crkne i tako ceo dan. Jedino što smo dobijali i što dobijamo to je od Agrorazvoja, svaka im čast oni jedino što nešto daju. Kad bi država, kao nekad što je to bilo, dala da uzmem mašinu pa da je otplaćujem na rate e to bi bila druga priča.Ja sam konkurisao i kod države za neke stvari i dok iskupiš sve papire prodju dani, to je strašno I na kraju sabiraju enke bodove I kažu ne ispunjavam uslove. Pa koje uslove više dodjite da vidite u kakvim uslovima mi živimo. Da oće samo neko od njih da dodje, da prodje ovim putem da jedna dan provedu samnom na njivi da vidimo da li bi sabirali bodove”, kaže Slavko.

Suština svega je po njegovim rečima odgovarajuća cena poljoprivrednih proizvoda što sad nije slučaj, jer kako objašnjava svaki dan toči 500 litara nafte po ceni od 220 dinara, a litar mleka prodaje za 65 dinara.

Od tolikog rada ne preostaje vremena ni za šta drugo. Sumnjičav je na konstataciju da je selo lepo.

“Ne stižem da to primetim. Nema ovde ni okupljanja nekih ništa. Jedino kad se teli krava, e tad ima nas četvorica, petorica . Pominjete Zadrugu, od toga nema ništa niti će je biti. Ne razumeju to ljudi oni odmah kažu evo njega ima milione šta da se sa njim udružujem, a nije to tako” kaže i dodaje da će u narednom periodu na izlivenom soklu ozidati još jednu farmu za 12 krava.

“Nema sigurnosti nikakave. Evo, na primer, bikovi bili 2,20 evra , počela korona i kad je bilo vreme da ja prodaje imao sma 29 bikova cena 1,80. Pala, deset hiljada evra ode, nestade. A ja sam u tom trenutku počeo zgradu da zidam, tu sam počeo da sedim, ne znam kud ću. Nema sigurnosti nikakve. Juriš radiš, a onda padne cena i propao si. I to se nastavlja, sad kažu kilo mesa 3 evra i tvrde da je bik poskupeo, pa kako kad sam prošle godine za te pare mogao da kupim 6kg djubriva, a danas mogu tri kilograma, znači nije poskupeo bik nego pojeftinio”, navodi primere Mijailović.

Porodica proizvodi sve što im je potrebno, ima svoju baštu, voće i povrće, mlečne proizvode i meso i to je kako navode dobra strana priče. “Vi bi rekli mi se hranimo zdravo, tačno, ali nemamo kad da jedemo, sve s nogu. Problemi samo, eto to je”, kaže Mijailović.

Dodatni problem na sve jeste nedostatak zemlje koja se u Bukovici može kupiti po ceni od 100 evra po aru. Ali zemlju kupuju ljudi sa strane .

“Najviše Novi Sad, dolaze i kupuju. Evo skoro je kupljeno celo domaćinstvo tu za 40 000 evra. Da li će oni tu da žive ili neće ja ne znam, ali kupljeno je. Imamo dole došao čovek isto i kupio zemlju posadio orah, u sred naših njiha i livada zasadio orah. Isto iz Novog Sada. Ljudi odlaze odavde i prodaju zemlju, ovi matori što su ostali ne mogu to da obradjuju, ali mi kojima je zemlja preko potrebna nemamo toliko para da možemo da se takmičimo sa njima koji dolaze sa gotovim novcem. Kupuju vidim masovno. Ja sam morao da toliko ponudim visoku cenu na svoju štetu da bih kupio sad parče zemlje i to možda ne bih uspeo da nisam kumovski kupio”, objašanjava Slavko.

Odlaze ljudi, odlazi i zemlja onima koji je nikada nisu obradjivali niti od zemlje živeli. Oni koji su ostali i svoj život vezali za zemlju i Bukovicu ostali su da se bore sa lošim putevima, niskim cenama svojih proizvoda i rade kažu “od jutra do sutra”. Tu u tom radu, brojnim obavezama gotovo da su zaboravili da se katkad osvrnu i pogledaju brda i dolove, ali i ljude oko sebe. Promenilo se selo, promenilo se vreme pa i navike.

Nastaviće se …

*Vamedia je tekst realizovala u saradnji sa Gradom Valjevom u okviru projekta Koreni

 

3 comments on “Koreni 3 Bukovica: Tako blizu, a tako daleko

  1. Ivan Valjevski

    Sve je tačno što je naveo Slavko. A kada gledaš televizije sa nacionalnom frek. (TV Bg, Pink, Hepi, B92, Prva) misliš da su naša sela u Švajcarskoj. Propaganda je čudo. U svim oblastima smo dotekli dno.

    Reply
  2. Istina

    Лакше је робијати него живети у нашим планинским селима.
    То је сурова истина!

    Reply
  3. Dragan

    Nas seljak navikao da kuka a nezna da mu je drzava omogucila sve sto ima. Samo nek se inati pa nek se ne nada da ce mu biti nesto asfaltirano

    Reply

Оставите одговор на Istina Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.