Ženske brazde -Katarina i Svetlana Divnić: Na selu koliko radiš, toliko i imaš

 „Na selu kolko radiš toliko i imaš, a žena mora da radi puno, ali ne bi u gradu nikad živeli“, poruka je dveju žena domaćinstva Divnić u Beomuževiću. U ovim prevrtljivim vremenima, porodica Divnić sačuvala je veru i nadu u bolje sutra. Sa optimizmom govore o životu žene na selu.

Katarina i Vlada sa decom

Na 18 km od Valjeva u selu Beomužević otkrivamo uredno i napredno domaćinstvo porodice Divnić. U njemu žive čak tri generacije, a najmladji medju njima imaju 4 i 5 godina. Kapiju nam otvaraju nasmejani pripadnici srednje generacije , upravo oni koji su odlučili da svoj život vežu za selo, mladi bračni par Vlada i Katarina .

„Jeste li nas lako našli? Nismo daleko od puta. Dobro nam došli“, pozdravljaju nas ljubazni domaćini. Malo dalje na vratima kuće iste rečenice dobrodošlice ponavljaju i Božidar i Svetlana, Vladanovi roditelji. Uredjeno dvorište, cveće, kuće i poljoprivredne mašine u dvorištu.

Nosilac domaćinstva je snaha Katarina koja je sa suprugom Vladom donela odluku da ostanu na selu:“Svekar i svekrva su toliko mnogo uradili , sve što ovde vidite oni su stvorili. To nam je dobra osnova. A uz njihovu pomoć možemo da napredujemo i još proširimo domaćinstvo. Svi podjednako radimo“, objašnjava Katarina, rodom iz Donjeg Taora, motive za ostanak u selu.

Na pitanje da li bi da joj se ukaže mogućnost zaposlenja u gradu ipak otišla ona kategorično kaže : „Ne, nikada. Nisam ja za to. Jeste da se ovde na selu više radi, ali zaista ne bih. Mi smo naš život vezali za selo“.

Dok služi domaće slatko i sok ona potvrdjuje da je ženi na selu ipak teško jer ne postoje ni praznici ni neradni dani. „Teško jeste , ali ako to voliš, onda nije . Sve je odredjeno unapred. Zna se kad se ide u štalu kad se muze kad na njivu , ako nešto preskočiš ili zakasniš, onda to više ne može da se postigne. Ja ustajem jako rano , oko pola 6, sa svekrvom spremam doručak, onda štala i muža , sledi doručak za decu, onda se kreće u njivu nekad moram i ja . Krave muzem dva puta dnevno a ove što su steone i tri puta. Svaki dan oko 250 litara mleka . Imamo svinje , kokoške, sve to treba postići“, objašnjava Katarina.

I ona kao i ostale sagovornice Vamedie kažu da prostora nema za odlazak na odmor. Na sebe je  preuzela obavezu nosioca domaćinstva. Svekar Božidar kaže da je razlog tome što na mladjima svet ostaje: “Ona je bila protiv toga da to prepustimo njoj, ali nismo pogrešili. Njoj ništa nije teško, stigne sve i u štalu oko krava i u kući, ona za čas sedne na traktor i eto je u njivu. A, pogledajte ovu dečicu koju nam je podarila. Pa ima li veće radosti od te dece, sve je ovo što smo stekli vredno, ali ništa to nije bez dece, ako oni ne trče po dvorištu , to je sve onda uzaud. Zato smo je ubedili, nije ona htela“.

Preko puta kuće nalazi se štalski objekat sa čak 18 krava. Katarinina obaveza jeste pre svega mleko i Divnići su vremenom postali ozbiljni proizvodjači mleka.  Staranje o kravama je zajedničko , ali staranje o mleku i muži upravo njeno. Svakoga dana preko njenih ruku predje 250 litara mleka jer još nisu kupili mlekovod. „To mi stvarno treba. Ovako ja sve to prenosim i ne samo to nego se cedi kroz gazu i tek tada ide u kazane gde se čuva na odredjenoj temperaturi. Imlek nam dolazi svaki drugi dan, a kvalitet mleka je presudan, to sve mora da bude po pravilima i to poštujem. Objekat smo mi zidali , uradili smo izdjubravanje i počela je da nam pristiže i pomoć od Agrorazvoja , to pre nije bilo. Dobili smo jedne godine balirku, sad cisternu, to je velika pomoć. Ako bi bilo moguće da se konkuriše za mlekovod ja bih konkurisala jer je to mnogo dobra stvar“, objašnjava Katarina koja dodaje da se samo premiksi kupuju dok soju i kukuruz sami proizvode .

Na pitanje da li je nju i njenu svkrvu nekada neko pitao šta im i da li im nešto treba na selu ona brzo odgovara. „Nikad niko. Niko. Evo vi ste prvi koji to pitate“. Ipak , ona bi svojoj deci preporučila da ostanu na selu:“Prvo da se školuju, mi ćemo sve učiniti da ih školujemo, a posle kako oni hoće, ali bolje im je ovde. Doći će bolje vreme. Ovde su se recimo žene uglavnom zaposlile negde , a žive na selu. Samo smo nad dve ovde u selu da kažem mladje koje se baš bavimo selom. Ali biće bolje, mora biti!“

Svetlana Divnić

Tim putem išla je i njena svekrva Svetlana koja je posle završene Ekonomske škole svoj život vezala za selo. „Ja bih svakom preporučila da živi na selu. Ne kajem se što sam tako odlučila, opet bih isto. Još je nama bilo mnogo teže kad smo počinjali , mnogo toga nismo imali. Hvala Bogu uz rad smo mnogo stekli. Nikad niko me nije pitao šta nama na selu ženama treba. Nezaštićene smo nekako. Ali valjda će doći i to vreme“.

Svetlanin najveći deo života prošao je u ozbiljnom i posvećenom radu, a efekti rada vidljivi su na svakom koraku, dve sredjene kuće, štalski objekti, puni ambari i senici, obradjene njive i voćnjak jabuka za primer. „Najteže mi je na selu bilo kad nisam imala nikakve uslove, sad kad imam puno je lakše. A bilo je mnogo teško. Krenuli smo sa nule. Opet, meni je na selu lepo i sve je lepo kad je čovek zdrav. Kad god su me pitali kako sam ja sam rekla dobro. Moji roditelji kad su me pitali ja kažem sve imam, nikad nisam rekla da nešto nemam, uvek sam rekla imam, hvala Bogu tako i bi. Nas dvoje se pogledamo samo i znamo šta treba, ništa mi nije bilo teško“, priča Svetlana .

Kako kaže i sama se pitala zašto bi mladi trebalo da ostanu na selu , ali zaključuje da je to pre svega ljubav prema selu. Iz grada se uvek vrati više umorna nego da je ceo dan na njivi.

„Kolko god da je bilo teško nisam nikad odustala. Ovde je čovek svoj na svome , sam svoj gazda , koliko radiš toliko imaš. Da smo malo uredjenije društvo pa da nas neko pomogne , gde bi nam bio kraj. Sad nam je došlo mašina, hvala im, Agrorazvoj vidi šta treba. Ali biće bolje, mora biti. Mladji biti ne možemo, a da će biti bolje nadamo se“, zaključuje ona.

U Beomuževiću nema aerozagadjenja, a dokle pogled seže svud je zelenilo i njive u punom rodu ispresecane šumarcima i prašnjavim atarskim putevima. Njihova je kapija uvek otvorena i svi gosti dobrodošli.

Na odlasku kažu da nemaju šta da kriju. I zaista, sve je tu , sve se vidi , a pre svega ozbiljan rad. Dok nam dečica mašu Katarinin svekar  Božidar poručuje: „Trebalo bi da žene na selu  budu priznatije. Koliki one nose teret , rad u kući, u njivi, u štali, dočekivanje i ispraćanje . Žena na selu nema olakšica. Mnogo je opterećena. Uspešnog domaćinstva bez žena nema. Ključ svega je zdrava porodica u kojoj žena ima svoje mesto, itekako značajno mesto“.

*Projekat „Ženske brazde“ Vamedia Nova realizuje uz podršku Grada Valjeva

2 comments on “Ženske brazde -Katarina i Svetlana Divnić: Na selu koliko radiš, toliko i imaš

  1. Maksa

    Dobro je što postoji preduzeće kao što je Agrorazvoj koja shvata koliko je neophofno kroz subvencije pomoći obnovu mehanizacije bez koje se realno na selu ne može zamisliti bilo kakva ozbiljna proizvodnja. Sve pohvale za poljoprivredno gazdinstvo Katarine Divnić.

    Reply
  2. Dule

    Potrebne su ovakve vesti. Ulivaju nadu i čini mi se da mladi sve više vide svoju budućnost na selu. Čuo sam za Agrorazvoj koji ove godine opredelio još više sredstava.

    Reply

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.