Sunovrat jedne budućnosti – 17 godina od ubistva Zorana Djindjića

U Valjevu 21.marta 2002. godine u Centru za kulturu Valjevo Zoran Djindjić je verujući u promene i srpski narod rekao: “Ja mogu da obećam demagoški bilo šta, ali iz iskustva, istorijskog Vam kažem , nikada više se devedesete vratiti neće. Mi smo deset godina stariji , siromašniji, propaliji i to je cena naše gluposti i naše neodgovornosti. I ja jedino želim da mi to više nikada u istoriji ne ponovimo… “

Danas se navršava 17 godina od ubistva srpskog premijera Zorana Djindjića. Valjevske demokrate održaće  parastos u Hramu Pokrova Presvete Bogorodice (stara crkva) u četvrtak od 11.00 časova.

Oni koji su rodjeni pre sedamnaest godina danas su na korak od svog punoletetsva, uveliko imaju snove , nade i želje vezane za budućnost. Danas, oni koji su rodjeni tog marta 2003.godine spremaju se za fakultete, ali istovremeno svoje planove vezuju za neku evropsku zemlju što dalje od Srbije. Oni čak ni u školama nemaju dovoljno saznanja o tome kolika je bila borba srpskog naroda  da demokratija postane stvarnost. Ako je za utehu, oni će u takvom sistemu živeti, ali daleko od zemlje u kojoj je pre 17 godina ubijen premijer.

Zoran Đinđić je ubijen u Beogradu na stepeništu zgrade sedišta Vlade Srbije 12. marta 2003. u 12:23. U trenutku ubistva Djindjić, osnivač Demokratske stranke, obavljao je dužnost premijera Srbije. Njegova uloga u formiranju opozicije devedestih godina bila je nemerljiva. Poseban doprinos dao je u petooktobarskim promenama kada je sa vlasti zbačen Slobodan Milošević, u čijem je kasnijem isporučivanju Medjunarodnom sudu u Hagu takodje učestvovao.

U svom radu zalagao se za uspostavljanje demokratskih principa pre svega težeći tome da Srbija postane članica EU. Ni 17 godina nakon njegovog ubistva Srbija nije deo evropske porodice. Porazna istraživanja pokazuju da sve manje gradjana I veruje da bismo to jednom mogli I postati.

Ove godine godišnjica od ubistva Zorana Djindjića obeležava se u jeku predizborne kampanje koju opozicija bojkotuje, baš kao što je I 1997.godine to učinio I sam Djindjić predvodeći DS. Izbori bi I po Ustavu I zakonu trebalo da budu demokratski proces jer su tekovina demokratskih naroda, ali uslovi su promenjeni.

 “Da bi promene uspele, većina članova društva koje je ušlo u promene mora da se svakoga jutra buditi sa osećanjem izuzetnog istorijskog trenutka, s osećajem nečeg velikog i vanrednog.” Z.Djindjić

17 godina od ubistva premijera “voda je ušla u brojne koaksijalne kablove”, gradjani žive u mraku I neznanju, ucenjeni I zastrašeni strepeći za svoje radno mesto “oštre” kamere da fotografišu svoj glas na listiću, putnici su u autobusima, vozači su u džipovima, zaziru od sledećeg “dobra”, nemaju nadu da bi u Srbiji za dugo vremena nešto moglo biti drugačije. Hiljade I hiljade gradjana svoju budućnost traže van sistema čiji je naziv zabranjeno izgovoriti: autokratske vladavine.

Na političkoj sceni nema novih “igrača” niti novih ideja, a linija manjeg otpora potkopava svaki oblik sigurnosti I promena. Dvadeset godina od tih 90-tih Srbija je djak ponavljač koji nikada nije naučio lekciju o slobodi.

“  Još uvek nismo srušili most koji nаs povezuje sа kаtаstrofаlnom prošlošću, još uvek je moguć pаd unаzаd. Bаlkаn je još uvek pun rаzornih potencijаlа” Z.Djindjić

U trenutku kada se vrednost čoveka meri novcem, kada moral posrće, kada nijedna stvarna vrednost ne može da bude održiva, kada znanje ustupa mesto neznanju, kada sposobnost pravi prostor za nesposobnost, kada više niko ne veruje , ime jednog borca za demokratiju biva ismevano kao što biva ismevano sve ono u što se verovalo. A samo zato što se nije istrajalo, samo zato što je “volja za moć” još jednom pokazala svoje lice. I sada kada neko misli da vredite prosečnu zaradu u Srbiji niko se ne pita da li zaista vredim samo toliko  ili kao čovek vredim mnogo više? Zašto me potcenjuju?

“   Moto koji me vuče nаpred je: nikаdа se ne predаj. Ako kreneš u preticаnje, dodаj gаs. Rаdi ono što smаtrаš dа je isprаvno, ne ono što će većinа dа podrži.” Z .Djindjić

Pa, 17 godina kasnije, šta je to što nas vuče napred?

6 comments on “Sunovrat jedne budućnosti – 17 godina od ubistva Zorana Djindjića

  1. мр Предраг М.Вулетић

    Зоран је био прагматичан политичар.Као председник Извршног одбора ДС видео је да не може много урадити ,ако његову динамику не прати руководство странке.А није пратило Ђинђић је преузео кормило ДС 1994 године и одмах покушао да окупи друге странке против Милошевића.На састанку на коме су били он као председник ДС-а, Коштуница као председник ДСС-а,Никола Милошевић као председник Српске либералне странке и ја као председник Либералне странке правили смо Демократску алијансу,Текст смо заједнички усаглашавали , али је то ишло споро.Нарочито је Коштуница инсистирао да се све добро претресе и усагласи , чак и тачке и зарези.Ђинђић је нестрпљиво лупкао прстима по столу да би у једном моменту видно изнервиран скочио и рекао Коштуници да нема времена да више трпи ту спорост и неефикасност,и напустио је састанак.Сутрадан је са Вуком Драшковићем лидером СПО и Весном Пешић председницом Грађанског савеза направио Коалицију Заједни-и победио на изборима.Иако је Вук називао Ђинђићеву партију *Жуто предузеће* а Даница га називала хијеном.Тим потезом је посрнулу Демократску странку ојачао, направивши инфраструктуру и освојивши власт.Свестан да није популаран код народа он је предложио да Коштуница буде против кандидат Милошевићу,што је довело до промене власти у Србији.5 октобра 2000. Тек је мртав Ђинђић скупио милион људи на својој сахрани.Нека да Бог мир његовој души.

    Reply
  2. Creator

    Nista se sustinski nije promenilo , propadamo polako dok medijska ofanziva ne jenjava u suprotnom pravcu …

    Reply
  3. Creator

    Vi imate manijakalnu potrebu da isticete da ste MR … da li mislite da ste zato vredniji od ostalih ili smatrate da ce vam ta titula nesto znaciti na onom svetu ….

    Reply
    1. Sećanje

      Ne uči se kod nas da bi naucili, nego da bi ispred imena stavili tu titulu, koja nista ne vredi što se tiče znanja,izuzev što se naplaćuje preko plate i rukovodećeg položaja,zato je Krušik i propao.Nekada se magistriralo po Londonu i Parizu, sada po Cacku

      Reply
      1. мр Предраг М.Вулетић

        Могао бих делимично са Вама да се сагласим,делимично због тога што је тако било и у комунизму што се титуле тиче Наиме, мој колега на послу је био дипл.маш.инж. а радили смо исти посао, али је он од мене тада машинског техничара имао много већу плазу..Што се знања тиче У мом случају,темељно знање и праксу стекао сам у Техничкој школи у Ваљеву од Новице, Гавре чађавца,Табића,Марића,Чавлине…а на вишој, факултету и постдипломским али и као истраживач-сарадник на Машинском факултету у Београду,сам то темељно знање само утврдио и проширио нарочито кроз математику (Нумерику, Аналитичку геометрију, Вероватноћу…)

        Reply
    2. мр Предраг М.Вулетић

      У праву је онај, који то не мора да доказује

      Reply

Оставите одговор на мр Предраг М.Вулетић Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.