Kroz ključaonicu kancelarije

imageZamenik gradonačelnika i gradonačelnik primaće gradjane . Ako je suditi po iskustvima premijera Aleksandra Vučića gradjani će pred njih izneti najrazličitije probleme počev uvek od ličnih problema.  

Mediji su preneli da su gradjani od premijera Vučića tražili da reši imovinsko pravne odnose, porodično nasledje, ubrza sudski postupak, izda uverenje ili rešenje. Gotovo svi problemi bili su lične prirode, štampa ne prenosi da je neko govorio u ime svoje Mesne zajednice ili u korist samog grada.
Ako gradjanima nije bilo teško da od premijera Vučića zatraže asistenciju u rešavanju takvih stvari za pretpostaviti je da će se slični zahtevi naći i pred gradonačelnikom i zamenikom prilikom prijema gradjana.
Šta će zaista zatražiti ostaje da se vidi , ali je za svaku pohvalu postupak i odluka o samom prijemu. Da gradjani od funkcionera ili direktora traže gotovo neverovatne stvari dokaz je i slučaj jednog valjevskog , sada već bivšeg direktora, koji je na molbu svog kolege primio koleginog zemljaka iz  sela  nadomak Valjeva. Priča i dogadjaj tekli su ovako:
„ Čovek je došao kod direktora jednog valjevskog JK preduzeća i upitao:
-Radi li kod Vas NN?
Direktor: Radi.
Čovek: Prima li on platu?
Direktor: Prima.
Čovek: E vidite ja ne primam. Živim na selu i od zemlje . Nekad rodi, nekad ne rodi, ali preživljava se . A ovaj Vaš svakog meseca prima platu.
Direktor: Pa znate on je zaposlen i radi , ne dobija on platu na lepe oči.
Čovek: Znam ja to , nego biste li vi mogli njega malo da otpustite?
Zapanjeni direktor upita: Kako to mislite? Zašto bih ga otpustio, on je dobar radnik i ne ide to tako da Vi mene zamolite pa da ja otpustim čoveka. On nije povredio radnu obavezu.
Čovek: Povredio je mene i moju kuću. Odveo mi ženu. Ona kaže da on ima platu i da je to svakog meseca sigurno, a kod mene čas ima para čas nema pa bih molio da Vi njega otpustite da se ona meni vrati, da vidi da to nije sigurica kad se ima plata, pa vi njega posle zaposlite ponovo, nemam ja ništa protiv.
Uzalud je direktor objašnjavao da to baš i ne ide na taj način i da je nemoguće da mu izadje u susret, da mu je žao zbog njegove žene, ali da niti sme niti može da mu pomogne. Čovek je klimao glavom i izlazeći iz kancelarije rekao čoveku koji ga je doveo :
-Eto, a imam prasence , dušu dalo za pečenicu i mislio sam da mu dam. Vidi ti to , daću mu posle i za Vaskrs. Ja sam domaćin čovek.“

 

S.V.

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена.